Bulat Okudžava: Pjesmica o mojem životu - Pesenka o mojej žiznji

Kao prva ljubav, ona srce žari.

A druga ljubav, prvoj se gnjuri.

A kao treća ljubav - ključ u bravi drhti,

ključ u bravi drhti, s koferom u ruci.

 

Kao prvi rat, ničija nije krivnja.

A drugi rat, nečija je krivnja.

A kao treći rat, samo je moja krivnja,

samo je moja krivnja, ona je svima vidna.

 

Kao prva obmana, u zoru je magla.

A druga odmana, zaljuljala se pijana.

A kao treća obmana, noć je crna,

kao noć je crna, kao rat je užasna.

1957-1961

Triptih

Autor: Probatonček

* * *

Branje jabuka u sunčani listopadski dan.

čempresi su mirisali na maglu

kad je svjetlost dana na obzoru

sjala jesen.

Lišće se prosulo uokolo debla,

zatvorilo je krug godišnjih doba.

Doći će vjetra i šaptom

ponijeti lišće daleko od oka.

A jabuke leže, sjede i stoje

razbacane po zemlji,

baš po svojoj volji.

Sve crvene od smijeha,

ta razmažena djeca Božja,

ipak šutljivo mole

da ih uzmu ruke

neke druge djece.

Pospremi ih u svoju crvenu košaru

i udovolji želji jabuke

da ti bude sladak zalaz

sa suncem listopadskog dana.

Igre pisaćom mašinom #4

Poesis

Autor: Probatonček

Pjesma o zaboravljenim stvarima

Osvaja me uzbuđenje kad posjećujem

daleko smetlište i bačene stvari koje

treba sahraniti, a još više kad zavirim

na stari tavan gdje se u vremenu

stare i slomljene stvari odmaraju:

televizori i stolci, igračke i kaputi,

svakojake sitnice od jučer spremljene

za sada zaboravljene; one nose

imena moje bake i djeda

te bojama živim crtaju slike

djetinstva mog oca i majke.

Gore iznad naših glava

spremljena su u vakuumu usnulih sjećanja

i želja davno ispunjenih, djetinstva

odavno minulih.

Lutka sklopljenih očiju

odmara se u kartonskoj kutiji.

Nekoć je sakupljala salvete,

sad je nakupila rijetku zbirku

prašine.

Polako trunu kaputi i komode

i sa strepnjom osluškuju glasove

iz dnevne sobe: ˝Mjesta više nema.

Na otpad, na otpad!˝

Zaplesat ću valcer nostalgije,

posljednji ples prije rastanka,

s tankim nitim svjetla

u ovoj zlatnoj sobi sjećanja.

Prašina mi puni pluća,

teško se diše.

Do ušiju mi tada

kao posljednje pahulje snijega

doljeću strašne riječi upozorenja:

˝Prašinu dišeš, prašinu ćeš

                        izdahnuti.˝

Pismo Vladimira Solovojova Lavu Tolstoju

O uskrsnuću Krista

St. Peterburg 28. srpnja – 2. kolovoza 1894.

Dragi L.N.!

Od vremena mog posljednjeg pisma, poslanog gradskom poštom, bio sam u dva navrata ozbiljno bolestan pa ne želim odgađati važan odgovor koji sam Vam dužan. Svo naše nesuglasje može se svesti na jednu konkretnu točku – uskrsnuće Krista. Mislim da u vašem vlastitom nazoru na svijet (ukoliko dobro razumijem Vaše posljednje radove) nema ničega takvoga što bi poticalo na priznanje istine uskrsnuća, ali postoji nešto što priječi njezinom priznanju. Ponajprije ću govoriti o ideji uskrsnuća općenito, a zatim o Kristovom uskrsnuću.

            1) Dopustite da se naš svijet progresivno razvija, prelazeći od nižih formi i stupnjeva bitka k višim ili savršenijim; 2) priznajete međudjelovanje nutarnjeg života i izvanjskog fizičkog te 3) u osnovi tog međudjelovanja Vi priznajete da se savršenstvo duhovnog bića izražava u tome što svojom duhovnošću ono sebi podređuje vlastitu fizičku stranu, ovladava njome.

            Polazeći od te tri točke mislim da neizbježno dolazimo k istini uskrsnuća. Stvar je u tome da duhovna sila po svom odnosu prema materijalnom biću nije statična već rastuća vrijednost. U životinjskom svijetu ona se općenito nalazi u skrivenom, potencijalnom stanju; u čovječanstvu ona se oslobađa i postaje izvanjskom. No to oslobođenje se u početku događa samo idealno, u obliku razumne spoznaje: ja razlikujem sebe od svoje životinjske naravi, spoznajem svoj unutarnji život kao nezavisnog od nje i ujedno kao njoj nadmoćnoj. Ali može li ta spoznaja prijeći u djelo? Ne samo može li, nego djelomično i prelazi. Kako u životinjskom svijetu nalazimo nekakve zametke ili tragove razumske naravi, isto tako u čovječanstvu nesumnjivo postoje zameci tog višeg, savršenog stanja u kojemu duh uistinu ovladava materijalnim životom. On se bori s mračnim težnjama materijalne naravi i pokorava ih sebi (a ne da ih samo odvaja od sebe). O razini savršenstva unutarnjeg duhovnog zavisi veća ili manja cjelovitost te pobjede. Krajnja pobjeda neprijateljskog materijalnog načela jest smrt, tj. oslobođenje kaosa materijalnog života i kidanje svih razumnih i svrhovitih veza. Smrt je opća pobjeda besmisla nad smislom, kaosa nad kozmosom. Osobito je to jasno kod živih bića višega reda. Smrt čovjeka je uništenje savršenog organizma, tj. savršene forme i oruđa višeg razumnog života. Ta pobjeda nižeg nad višim, to razoružanje duhovnog načela očigledno pokazuje nedostatnost vlastite snage. Ali tek ta snaga ojačava. Čovjeku je besmrtnost ono što je životinji razum: smisao životinjskog svijeta je razumna životinja, tj. čovjek. Smisao čovjeka jest Besmrtni, tj. Krist. Kao što svijet životinja teži razumu, tako čovječanstvo teži besmrtnosti. No borba s kaosom i smrću jest bit svjetskog procesa, pri čemu svijetla, duhovna strana, iako sporo i postepeno, ipak svladava kaos i smrt. Tada je uskrsnuće, tj. doslovna i konačna pobjeda živog bića nad smrću, nužni trenutak tog procesa koji se time, u principu, i završava. Svaki daljnji napredak, strogo govoreći, ima samo ekstenzivni karakter koji se sastoji u sveopćem primanju te individualne pobjede ili u širenju njezinih posljedica na cijelo čovječanstvo i sav svijet.

            Ako pod čudom razumijemo činjenicu koja proturječi općem toku stvari i zbog toga izgleda nemogućim, tada je uskrsnuće sasvim suprotna čudu – to je činjenica, bezuvjetno nužna u općem toku stvari. Ukoliko pod čudom razumijemo činjenicu koja se prva dogodila, još nepostojeća, tada je, naravno, uskrsnuće ˝prvorođenca od mrtvih˝ sasvim savršeno čudo, kao što je pojava prve organske klijetke usred anorganskog svijeta, ili pojava životinje usred prvobitne vegetacije, ili prvog čovjeka usred orangutana. U ta čuda prirodna povijest ne sumnja, a isto tako je nesumnjivo i čudo uskrsnuća za povijest čovječanstva.

            Razumije se, s gledišta mehanicističkog materijalizma sve je to nul et avenu. Ali ja bih bio izrazito iznenađen, ako bih s Vaše točke gledišta čuo nekakav izvorni prigovor. Uvjeren sam da je ideja uskrsnuća ˝prvorođenca od mrtvih˝ za Vas također naravna kao što je i za mene. No pitam se, ostvarila li se ona u povijesnom liku, u uskrsnuću koje se prepričava u Evanđeljima? Evo čime potvrđujem i na čemu temeljim svoju uvjerenost u činjenično uskrsnuće tog lika, Isusa Krista, kao prvorođenca od mrtvih.

I.                Pobjeda nad smrću jest nužna, naravna posljedica nutarnjeg savršenstva; taj lik, u kojem je duhovno načelo odlučno i konačno odlučilo uzeti moć nad svim višim bićima, ne može biti pokoren smrću. Duhovna moć, dostignuvši punoću svog savršenstva, neizbježno prelazi, takoreći, onkraj subjektivno psihičkog života te zahvaća i tjelesni život, preobražava ga, a zatim ga u konačnici produhovljuje i neraskidivo veže za sebe. Uzor potpunog duhovnog savršenstva ja nalazim u Kristu Evanđelja; smatrati taj lik, taj uzor, izmišljenim ne mogu iz raznih razloga koje nije potrebno navoditi. Isto tako ni Vi ne smatrate evanđeoskog Krista mitom. Ako je taj duhovno savršeni čovjek doista postojao, on sam je bio prvorođencem od mrtvih i drugoga neće biti.

II.                Drugi temelj moje vjere objasnit ću usporedbom iz drugog područja. Kada se astronom Le Verrier putem općepoznatih izračuna uvjerio da se iza orbite Urana nalazi još jedna nova planeta, a zatim ju je vidio kroz teleskop upravo tamo gdje je ona morala biti prema njegovim izračunima, tada jedva da je imao neki razuman povod pomisliti da planeta koju vidi nije ta koju je izračunao, da nije ona koju traži te da prava planeta tek može biti otkrivena naknadno. Na sličan način, kada se nešto temelji na općem smislu svjetskog i povijesnog procesa i na susljednosti njegovih stadija, nalazimo da, nakon pojave duhovnog načela u idealnoj formi (s jedne strane u filozofiji i umjetnosti Helena, a s druge strane u etičko-religioznom idealu židovskih proroka (shvaćanje Kraljevstva Božjeg)) daljnji, viši moment tog otkrivenja mora se izraziti kao pojava duhovnog načela u utjelovljenom živom liku, osobnom i realnom, koje se ne nalazi samo u mislima i umjetničkim predodžbama, koje bi na djelu moralo pokazati snagu i pobjedu duha nad zlim neprijateljskim načelom i njezinim krajnjim izričajem – smrću. Moralo bi doista uskrisiti svoje materijalno tijelo u duhovno. Kada u svjedočanstvima očevidaca, nepismenih Židova, koji nemaju nikakvog razumijevanja svjetskog procesa, njegovih stadija i momenata, nalazimo opis upravo takvog čovjeka, koji osobno i realno utjelovljuje u sebi duhovno načelo, pri čemu oni s udivljenjem govore o, za njih, nevjerojatnom i neočekivanom događaju da je taj čovjek uskrsnuo, tj. daju čisto empirijski, logični slijed činjenica što i za nas imaju nutarnju logičnost, tada, videći tu povezanost, zaista nemam pravo optuživati te svjedoke da su izmislili činjenice i dali značenje koje je njima bilo nerazumljivo. Bio bi to isti slučaj ako bismo pretpostavili da su radnici, iako ništa nisu znali o izračunima Le Verriera, namjerno izradili teleskop Pariškog opservatorija tako da bi Le Verrier kroz taj teleskop vidio privid nepostojećeg Neptuna.

III.             O trećem temelju moje vjere u uskrsnuće Krista navodim samo riječ, dvije jer je on odveć poznat, što ne umanjuje njegovu snagu. Stvar je u tome da bez činjenice uskrsnuća neobični entuzijazam apostolske zajednice ne bi imao dovoljno utemeljenja i uopće početak povijesti kršćanstva predstavljao bi nevjerojatan niz događaja. Možda treba priznati (kako se inače i radi) da u kršćanskoj povijesti uopće nije bilo prvog stoljeća i da je ono počelo pravo s drugim ili čak s trećim. Ja osobno, budući da tvrdim da povijest svijeta i čovječanstva ima smisao, nimalo ne sumnjam u Kristovo uskrsnuće i svi prigovori moje slabosti protiv te istine samo osnažuju moju vjeru. Jedinstveni, ozbiljni i originalni prigovor, koji je meni poznat, pripada Vama. U jednom nedavnom razgovoru sa mnom, rekli ste da, ako bismo priznali uskrsnuće i, prema tome, posebno nadnaravno značenje Krista, tada to potiče kršćane da se više pouzdaju za svoje spasenje u tajanstvenu silu tog nadnaravnog bića, nego li na trud vlastite naravi. No, takva zloupotreba istine je na kraju krajeva samo razobličenje onih koji je zloupotrebljavaju. U biti, Krist, iako uskrsnuli, ništa bez nas konačnog ne može učiniti. Nikakva opasnost od kvijetizma za nas iskrene i savjesne kršćane tu ne postoji. Opasnost bi se još mogla pripustiti, ako bi uskrsli Krist posjedovao očiglednu jasnoću. No pri sadašnjim uvjetima, kada prava osobna veza s njim može biti samo duhovna, što pretpostavlja trud vlastite naravi, samo se licemjeri ili nevaljalci mogu pozivati na milost nauštrb moralnih obaveza. Pri tome Bogočovjek nije sveproždirujući Apsolut istočnih mistika i sjedinjenje s njim ne može biti jednostranim i pasivnim. On je ˝prvorođenac od mrtvih˝, pokazatelj puta, učitelj i znak za djelatni život, za borbe i usavršavanje, a ne za utapanje u Nirvani.

U svakom slučaju, kakvi god bili praktični učinci Kristova uskrsnuća, pitanje oko njegove istinitosti ne razrješuje se njima.

            Bilo bi mi zanimljivo na jednoj dubljoj razini saznati što zapravo Vi kažete o tome. Ako Vam nije volja pisati, pričekat ću do našeg susret. Budite zdravi i srdačno Vam se klanjam.

Iskreno Vam predan,

Vladimir Solovjov

* * *

Nadolazi val oceana.

Nježan i brz

silovito će me uzeti,

isprati s obale,

povesti u svoje dubine.

Gdje je nekoć bilo slušanje 

juriša mora,

sad je osluškivanje

šutnje negdje duboko.

O valovi, valovi, valovi!

Zavrti kosom more

i u galopu pokrij moje tijelo.

Dajem ti svoj pogled

koji začaran zuri u tvoje

ravnine, savršene obline.

O more, utapam se

u tvojoj daljini!

Igre pisaćom mašinom #3

Spjev o očima - Poema degli occhi

Ljubavi moja, tvoje oči!
Ceste noći pune pozdrava,
mirne luke, daleka svjetla
koja prodiru sve do tame.

Ljubavi moja, tvoje oči!
Kolika tajna u očima tvojim,
koliki brodovi i kolike barke, kolike olupine
u očima tvojim.

Ljubavi, ljubavi, tvoje oči bez Boga!
Možda jedan dan, dao Bog,
mogao bih vidjeti mili pogled poezije
u očima tvojim.

Ljubavi moja, tvoje oči!

Tekst: de Moraes/Bardotti/Soledade

Glazba: Vinicius de Morae

Izvodi: Sergio Endrigo

Silazak Duha Svetoga

Autor: Probatonček

Neboderi nemaju krovove

Neboderi krovove nemaju.

jadna su to zdanja,

žalim ih ja.

Ćelavim svojim tjemenom

oblake škakljaju, ta oni

od smijeha plaču

pa nebodere po tijelu

suzama obliju.

Čujte neboderi, prozirni divovi!

Vidim u vaša tijela

hladna i crna.

Sve više i više u nebeske sfere rastete.

Pazite! da koban ne bude

tragičan vaš lov za suncem.

O kule ste vi, kule jeste

od karata, pijeska, skupocjenog

stakla, ali od svega najviše

jedna i jedina ste kula babilonska.

Philosphia kajkaviana iliti Kaj se zbiva?

O novorođenčetu

In hoc dies Bartholomeus natus est.

... i ne biva lepšega zbivanja od rođenja novoga človeka. Novi človek kak nebrušeni dijamant, dragulj, još uvek čitav u svojoj celomudrenosti iliti nepomučenoj nevinosti. Treba tak nekak i ostati, navek grudno dete na prsima živlenja i samoga Žiča. Al se svetlo stvorenja i sakoga iskustva probija čez njegovu prizmu pa nek boje i cveti prosijaju v njegovoj sušnosti. No on se mora kaliti i čistiti da postigne pravi lom.

            To je sušnost, bivati človekom. Navek rasti v sopstvenoj prvosti. Jer kaj se nalazi pred sobom kad se oči, okna naše dušice, otpreju i svetlost prouste pa nek prostruja u susretu z stvorenjem. A v tom času je Bogek Dragi pripravil ˝iz usta djece i dojenčadi utvrdu protiv svojih protivnika da zamukne neprijatelj i progonitelj˝ pred svojim veličanstvom. Bromeš nema veče časti!

            Susret dušice i sveta je srastanje z onim kaj po-stoji pre mene i oko mene, a samo oko to najbolše vidi. I otec naš je bil mladi i pre nas. I on se moral roditi od nekoga. I kam buš dalje išel? Nema tu dosade, nema dosade kad se pravo gledi i išče. Z iskustva sveta nastaje iskustvo umjetnosti, iskustvo žića koje se živo upisuje u človekovoj knjigi živlenja. A sam človekov vid je o-sposoben od prije da baš to u-vidi.

            Kaj je to novorođenče? To je ono prvo, početak, is-tok, koji hodi to-Bože nekakvom kraju, za-padu. Na tom putu more se još sto put roditi, al ne više od tela i zemle, nek sam od Duha i vatre. To je o-kretanj za istinskim živlenjem  koje vazda iz-nova sreće sebe i svet, a k tome i su-sreće Božeka Dragog koji je i sam na-um-il sijti kak človek na črnu zemlu.

            Malo dete, hojdi pravo i navek svesno da si samo romar po prvi i zadnji put na ovom i takvom Žiču. Se je pred tobom i još nekaj višega prek toga.

                                                                                             I to je divljenja vredno!

Paul Claudel - Djevica koja sluša (La Vierge qui écoute)

   
Djela francuskog pjesnika, dramskog pisaca i diplomata Paula Claudela gotovo da i nisu prevedena na hrvatski jezik. Vjerojatno je to zbog njegove vjerske, štoviše, katoličke obojenosti. No to nimalo ne umanjuje njegovu umjetničku vrijednost jer je riječ o poznatom i slavljenom francuskom umjetniku koji je stvorio pjesnički stil izrazito originalan i misaono dubok.

Posljednjih 25 godina života pjesnik je proveo u selu Brangues u dvorcu koji je kupio. Crkva u kojoj se nalaze kapelica i kip Claudel je posječivao dva puta dnevno: za jutarnje mise i za popodnevne meditacije. Očigledno je jedna od tih meditacija pred kipom Bogorodice inspirirala ovu pjesmu

Pjesma je vrlo jednostavna i dirljiva, lako razumljiva. Baš u tome leži dubina jer se lako prepustiti osjećaju predanja koji sa sobom donosi dublje duhovno iskustvo. Isto tako se nazire ton nježnosti, što je nekako svojstven afekat svih štovalac Djevice Marije. Također se u pjesmi očituje claudelovski stih koji je srodan stihovima biblijskih hvalospjeva.

   

     U crkvi moga sela Brangues postoji
kapelica:
     Tu idem svaki dan u pet sati
jer je jako vruće.
     Ne može se šetati cijelo vrijeme pa je bolje
ići k dobrom Bogu:
     Vani se sunce daje iz svega glasa
a cesta urlajući prolazi trgom i čini se da viče: U vatru!
     Ali unutra, Sveta Djeva je preda mnom za mene,
ona je svježa i čista kao led,
     Sva bijela sa svojim sinom u svojoj lijepoj haljinici
svo bijeloj i toliko dugoj da se vide tek vršci stopala.
     Marijo! evo ovaj veliki glupko još jednom je ovdje
sav prepun tjeskoba i čežnji!
     Ah! nikada nemah dovoljno vremena za stvari
koje Vam imam za reći!
     Ali ona, oborena pogleda, ozbiljnog i nježnog
lica,
     Motri riječi na mojim usnama, kao netko
tko sluša i sprema se razumijeti.

                                                                   Brangues, 27. lipnja 1934.

* * *

Iz užurbanog tramvaja broj 17,
u izlogu ljudskih duša,
ističu se samo tužna lica.
Gube se prolazeći ulicom
uvijek istim smjerom, istim smjerom.

Skoknuo sam do Mjeseca
i ubrao zvijezde krak.
Opterećeno nebo probušim
i s nogostupa pošaljem,
za plavom gusjenicom,
poljubac još nerođenom leptiru.

Andrej Tarkovski - Riječ o Apokalipsi

Ruski redatelj iznosi svoja promišljanja o odnosu čovjeka, umjetnosti i Apokalipse. Izlaganje je održano na temu Snimanje filma i odgovornost umjetnika 1984. godine u Londonu u sklopu retrospekcije njegovih filmova. 

Preveo Nikola B.

            Nisam previše naviknut na izlaganja, ona koja se spremam sam izlagati, pogotovo na takovom mjestu kao što je crkva. Donekle robujem svojim koncepcijama. No, budući da se ne spremam ni na kakvo posebno predavanje, a samo se spremam razmišljati u smjeru što za mene kao umjetnika znači Apokalipsa, tada smatram da je time situacija donekle spašena te objašnjava zašto sam se odlučio za to izlaganje.

             Sama činjenica mog sudjelovanja na ovom festivalu nosi, po mom mišljenju, apokalitični karakter. Ako bi mi, stoga, nekoliko mjeseci prije rekli da je sudjelovanje moguće, ne bih povjerovao. Ujedno, u posljednje vrijeme moj se vlastiti život odvija nekako apokalitično te bi samim time moje nevjerovanje bilo potpuno prirodno i logično.

            Možda je Apokalipsa najveća pjesnička tvorevina napisana na zemlji. Ona je fenomen koji u biti izražava sve zakone dane čovjeku odozgo. Znamo da su tokom mnogo vremena nastajali sporovi o načinu čitanja dijelova unutar Otkrivenja svetog Ivana. To jest, grubo govoreći, priviknuli smo se na činjenicu da se Otkrivenje tumači, da se protumačuje. Upravo je to ono što se, po meni, ne smije raditi jer Apokalipsu nije moguće tumačiti zbog toga što u njoj nema simbola. Ona je slika (u smislu  ikona, arhetip op.p.). U tom smislu, ako je simbol moguće interpretirati, sliku se ne smije! Simbol se može dešifrirati, štoviše, može se izvući iz njega određeni smisao, određenu formulu, u isto vrijeme kada sliku nismo sposobni shvatiti, ali smo ju zato sposobni doživjeti i uz nju prianjati. Jer ona ima bezbrojnu količinu mogućnosti za tumačenja. Kao da ona izražava beskonačnu količinu veza sa svijetom, s kozmosom, s beskonačnim. Apokalipsa se javlja kao posljednjim zvonom u tom lancu, u njoj se nalazi posljednji zvon koji završava ljudsku epohu u duhovnom smislu riječi.

            Živimo u jako teškom vremenu i njezina se zamršenost povećava svakom godinom. Iako se, dobro poznavajući povijest, možemo prisjetiti što se, ne jednom, govorilo o približavanju apokaliptičnih vremena. Rečeno je: ˝Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!(Otk 1, 3)˝ Ništa manje, zamršenost vremena je tako očigledna da mi ne možemo točno odrediti kada nastupa ovo o čemu Ivan piše. Može se zbiti sutra, može se dogoditi za tisuću godina. Baš je u tome smisao duhovne situacije čovjeka koji mora osjetiti odgovornost pred vlastitim životom. Nemoguće si je predstaviti da je Otkrivenje nastalo tada kada našeg vremena nije bilo. Radi toga se ne smiju donositi nikakvi zaključci o tekstu Apokalipse s obzirom na naše današnje vrijeme.

            Vi ste zasigurno zamijetili da u Apokalipsi ima jako puno preciznih brojeva, datuma. Preračunava se broj žrtvi i broj pravednika. No, po meni, to ništa ne znači, to je samo sustav slika koji se doživljava emocionalno. Neki brojevi su točni trenuci važni za doživljaj čovjekove sudbine, za znanje budućega. Objasnit ću primjerom. Od djetinjstva jako volim knjigu Robinson Crusoe i uvijek mi se strašno sviđalo i uzbuđivalo me brojanje stvari koje su bile izbačene na obalu i koje su Crusoeu bile plijenom. Mi živimo materijalizirano, ponavljajući u postojanju mjesto i vrijeme. To jest, živimo zahvaljujući postojanju tog fenomena ili tih fenomena te smo osjetilima vezani na njih zato što oni ograničavaju naše fizičke sposobnosti. Ali, kao što je poznato, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju te raspolaže slobodnom voljom, dakle, sposobnošću za stvaranje. Od nedavna, no sasvim dovoljno davna, često si zadajemo pitanje: ˝A zar nije stvaranje grešno?˝ Zašto se pojavljuje to pitanje, ako nam je očigledno da nas stvaranje podsjeća da smo stvoreni, da imamo jednog Oca? Zašto se pojavljuje takvo pitanje, ja bih rekao bogohulna misao? Zato što je kriza kulture posljednjeg stoljeća dovela do toga da se umjetnik prema sebi može ophoditi bez ikakvih duhovnih načela. Time se umjetničko stvaranje pokazuje kao nekakav instinkt. Znamo da su neke životinje obdarene estetskim osjećajem i mogu izraditi nešto dovršeno u formalnom i naravnom smislu. Ističem sače koje pčele izrađuju da bi u njih spremale med. Umjetnik se počeo odnositi prema talentu, koji mu je darovan, kao prema svojem vlasništvu, a odatle se pojavilo pravo smatrati da talent ne nosi sa sobom odgovornost. Time se objašnjava ta bezduhovnost koja caruje u suvremenoj umjetnosti. Umjetnost se pretvara ili u nekakve formalističke pokuse ili u robu za prodaju. Vama ne treba objašnjavati da se kinematografija nalazi na vrhuncu ovog stanja jer, kao što je poznato, ona se rodila na kraju prošlog stoljeća  na buvljaku s ciljem čiste zarade.

            Nedavno sam bio u Vatikanskim muzejima. Tamo ima ogroman broj odaja posvećenih suvremenim religioznim slikarima. Naravno, to je potrebno vidjeti zato što je to užasno. I ja ne shvaćam zašto su ta, oprostite mi, djela izložena na zidovima jednog takvog muzeja. Kako to može biti na zadovoljstvo religioznim ljudima i posebice crkveni katoličkim velikodostojnicima. To je naprosto porazno.

            O suvremenoj krizi. Živimo u grešnom svijetu. Čovjek je rođen slobodnim i neustrašivim. No naša povijest sastoji se od želje da se sakrije i zaštiti od prirode koja nas sve više i više sili de se približavamo jedan drugome. Mi se ne približavamo jer nam se sviđa biti jedan s drugim, niti zato da bismo dobili utjehu od takvog zajedništva, već zato da nam egzistencija ne bude tako strašna. Takva civilizacija je pogrešna ukoliko se naši odnosi grade na tom principu. Sva tehnologija, koja se naziva tehničkim napretkom i koja vodi povijest, po svojoj biti je proteza – ona produžuje naše ruke, izoštruje naš vid i dozvoljava nam jako brzo kretanje. I to ima principalno značenje. Danas se krećemo nekoliko puta brže nego u prošlom stoljeću. Ali radi toga nismo postali sretnijima. Naša osobnost, naša tako reći personnalité, došla je u sukob s društvom. Nije se razvijala harmonijski, naš duhovni razvoj je podosta zaostao tako da smo postali žrtvama lavinskog procesa tehnološkog rasta. Ne možemo se istrgati iz tog povijesnog toka čak i ako bismo to htjeli. U konačnici, kada se u čovječanstvu javila potreba za novom energijom u obliku tehnološkog razvoja, kada je ono otkrilo tu energiju, pokazalo se da po naravi nije spreman da bi iskoristio njezinu blagodat. Mi smo kao divljaci koji ne znaju što treba s elektronskim mikroskopom. Može biti da njime zabijamo čavle ili rušimo zidove? U svakom slučaju, očito je da smo mi robovi tog sistema, tog stroja kojega nije moguće zaustaviti.

            Zatim, u planu povijesnog razvoja postali smo nepovjerljivi jedan prema drugome, ne vjerujemo da možemo pomoći jedan drugome (iako sve činimo da bismo zajedno preživjeli), da mi sami, svatko ponaosob, po biti ne sudjeluje u društvenom životu. Osoba nema nikakvo značenje. Ukratko govoreći, odbacujemo ono što nam je dano od samog početka – sloboda izbora, sloboda volje. U tome ja smatram našu civilizaciju grešnom. Ruski filozof i povjesničar Nikolaj Berdjajev izrazito je precizno zamijetio da u povijesti civilizacije postoje dvije etape. Prva je povijest kultura kada je razvoj čovjeka više ili manje harmoničan i utemeljeno na duhovnoj osnovi, i druga kada počinje lančana reakcija koja nije pod vlašću čovjekove volje, kada mu dinamizam ispada iz kontrole, kada društvo odbacuje kulturu.

            Što je to Apokalipsa? Kako sam već rekao, po meni je to slika čovjekove duše s njezinom odgovornošću i obvezama. Svaki čovjek doživljava to što se javlja temom Otkrivenja svetog Ivana. Ne može ne doživjeti. U konačnici, radi toga i baš radi toga možemo govoriti da su mu smrt i bol po biti jednaki ukoliko stradaje i umire osoba ili završava povijesni ciklus te umiruju i stradaju milijuni. Čovjek može podnijeti samo onu barijeru boli koja mu je dostupna.

            O našem konformizmu. U Otkrivenju je rečeno: ˝Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.(Otk 3, 15-16)˝ To jest ravnodušje, nezainteresiranost, izjednačavaju se s grijehom, s prijestupom prema Tvorcu. Na drugoj strani: ˝Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!(Otk 3, 19)˝ Ukratko, to je doživljavanje kajućeg čovjeka, to je, općenito govoreći, početak puta. Takav osjećaj javlja se raznim ljudima na razne načine u razno vrijeme. Recimo Dostojevski. Postoji mišljenje da je on religiozni, pravoslavni pisac koji je pripovijedao o svojim traženjima i o svojstvima svoje vjere. Meni se čini da nije sasvim tako. Dostojevskij je objelodanio svoja velika otkrića jedino zato da bi bio prvi koji je osjetio i izrazio probleme bezduhovnosti. Njegovi heroji stradavaju od toga što ne mogu vjerovati. Žele vjerovati, ali ne mogu jer su izgubili organ kojim se vjeruje. Savjest je atrofirala. I sa svakom godinom je Dostojevskom to postajalo sve bolje i bolje razumljivim, čak pomodnim. To se događa zbog činjenice što se taj problem široko razgranao te što je najteže vjerovati, a uzdati se u milost uglavnom nije moguće. Naravno, sretan je čovjek kojega je pohodilo to stanje. Daleko od toga da se svatko može time pohvaliti. Važno je naglasiti, da bi sebe doživjeli slobodnim i sretnim, da je to djelo neustrašivosti.

            Nekakvim čudesnim načinom svi su ti problemi riješeni u Apokalipsi. Ona je u konačnici priča o sudbini, o sudbini čovjeka koji je u sebi nepodjeljen kao individua i kao društveno biće. Kada priroda spašava vrstu od izumiranja, tada životinje ne doživljuju dramu postojanja. Utoliko ukoliko čovjek sam bira svoj put, zahvaljujući slobodnoj volji, on ne može spasiti sve, ali može spasiti sebe. Baš zato može spasiti druge. Mi ne znamo što je to ljubav, mi se s čudovišnom nemarnošću odnosimo prema sebi samima. Pogrešno shvaćamo što znači ljubiti samoga sebe, čak se prenerazujemo takvih misli. Jer mislimo da ljubiti sebe znači biti egoistom. To je pogreška. Ljubav je žrtva. U tom smislu, da je čovjek tako ne doživljava, možemo vidjeti sa strane, posredno. I vi, naravno, znate za ove riječi: ˝Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.˝ Ljubiti samoga sebe, to je kao temelj osjećaja, mjerilo. I ne samo zato što bi čovjek tako spoznao samoga sebe i smisao svojega život, već također zato što uvijek treba započeti od samoga sebe.

            Ne želim reći da sam u svemu uspio o čemu sada govorim. Daleko od toga da bih sebe stavio za primjer. Sasvim suprotno, smatram da sve moje nesreće proizlaze upravo iz toga što ne slijedim vlastite savjete. Bijeda se sastoji u tome da su jasne i okolnosti i ishod, ali bijednom ishodu nas privodi naš pogrešan pogled na stvari. Krivo bi bilo misliti da Apokalipsa nosi u sebi samo koncepciju kazne. Može biti da je ono temeljno što nosi upravo nada. Usprkos tome što je vrijeme blizu, a za svakog ponaosob ono je doista blizu, za sve nas zajedno nikada nije kasno. Apokalipsa je strašna za pojedinca, no za sve nas ima nade. I u tome je smisao Otkrivenja. Konačno, ta dijalektika izražena na način slike, pojavljuje se za umjetnika inspirativnim, nadahnutim načelom, kojoj se nehotice diviš, ukoliko je moguće u tom načelu naći točku oslonca u kakvom se god stanju duše nalazili.

            Oko propasti prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, izrečene su neobično lijepe riječi. O iščeznuću prostora: ˝I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pomaknuše s mjesta.(Otk 6, 13-14)˝ Nebo, koje se sakrilo, zamotalo se kao svitak (u ruskoj Bibliji umjesto knjiga stoji svitak op.p.). Nisam čitao ništa ljepšeg. A evo još o tome što je proizašlo nakon skidanja sedmog pečata. Što može reći svaki umjetnik o načinu kojim je to izraženo! Kako je moguće izraziti, ne toliko o naprezanju, koliko o granici! ˝Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata.(Otk 8,1)˝ Kako je rekao jedan moj prijatelj, ovdje su riječi suvišne. Skinut je sedmi pečat i što se događa? Ništa. Nastupa tišina. Nevjerojatno! To odsustvo slike u ovom slučaju javlja se najjačom slikom koju je moguće sebi predočiti. Kakvo čudo!

            Ima knjiga u kojoj je autor Castañeda napisao o priču novinaru, to jest o sebi, kako se naukovao kod jednog meksičkog šamana. Potresujuće zanimljiva knjiga. No to nije bitno. Stvorila se legenda da nije postojao nikakav šaman, da to nisu nikakvi dnevnički zapisi te da je sve izmislio Castañeda: i način vlastitog naukovanja pomoću kojega on želi izmijeniti svijet, i sam čarobnjak, i njegovu metodu. To nikako ne osiromašuje bit djela, već naprotiv, obogaćuje ga. Štoviše, ako je sve to izmislio jedan čovjek, čudo je tim veće, nego da jednostavno postoji u stvarnosti. Ukratko, moja misao vodi tome da je umjetnikovo djelo, u konačnici, uvijek čudo.

            Još jedan dijelić iz desete glave. O vremenu se također govori jako lijepo: ˝I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na moru i zemlji, podiže k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova, koji stvori nebo i sve što je na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što je u njemu: ´Neće više biti vremena!´(Otk 10, 5-6)˝ To izgleda kao obećanje, kao nada. I ništa manje, to ostaje tajnom. Zbog toga što u Apokalipsi ima jedno mjesto koje djeluje potpuno strano za Otkrivenje: ˝A kad se oglasi sedam gromova, htjedoh pisati, ali začujem glas s neba: ´Zapečati to što prozbori sedam gromova! Toga ne piši!´(Otk 10,4)˝ Zanimljivo, što je Ivan sakrio od nas? I zašto je rekao da je nešto sakrio? Zašto ta čudna stanka, primjedba? To su međusobni odnosi Anđela i Ivana Bogoslova (tj. Evanđelista op.p.)? Što je to bilo što čovjek ne treba znati? Jer smisao  se Otkrivenja nalazi u tome da bi čovjek spoznao. Može biti da nas sama ideja znanja čini nesretnima? Razmislite: ˝I znanje umnožava tugu?˝ Zašto? Ili treba sakriti od nas našu sudbinu? Koji je to trenutak sudbine? Ja ne bih, na primjer, mogao živjeti ako bih znao proročanstvo o vlastitom životu. Život očigledno odbacuje svaki smisao ako ja znam kako on završava. Naravno, imam u vidu osobnu sudbinu. U tom detalju je nekakva nevjerojatna, savršeno neljudska plemenitost, pred kojim se čovjek osjeća ne zaštićenim kao dojenče, ali istovremeno itekako zaštićenim. Tako je učinjeno da bi naše znanje bilo nedostatnim, da bi ostavilo nadu, a da ne bi oskvrnulo beskonačnost. U ljudskom neznanju jest nada. Neznanje je plemenito. Znanje je vulgarno. Radi toga mi ta briga, izražena u Apokalipsi, više daje nadu, nego li strah.

            

I sada zadajem sebi pitanje: što moram činiti ako sam pročitao Otkrivenje? Sasvim je jasno da ja ne mogu biti prijašnjim čovjekom, ne zato što sam se izmijenio, već zato što mi je bilo rečeno: ˝Znaj da sam shvatio da sam obvezan promjeniti se.˝

            U vezi sa svime time počinjem misliti da je umjetnost, kojom se bavim, moguća tek u tom smislu ukoliko ona ne izražava mene samoga, već sabire u sebi to što mogu zapaziti u zajedništvu s ljudima. Umjetnost postaje grešnom tek kada ju počnem upotrebljavati za vlastite interese i, najvažnije, kada sam sebi prestajem biti zanimljiv. Moguće je da moja ljubav počinje po odnosu sa samim sobom.

            Želio bih zahvaliti onima koji su me pozvali na današnji susret, iako vam nisam htio otkriti ništa novoga. Htio sam, i uspio sam u svojoj želji, razmišljajući u vašoj prisutnosti, osjetiti važnost tog apokaliptičnog momenta i procesa. Dali ste mi mogućnost pristupiti uvodu i vratiti se s nekom mišlju. Promišljati sam o tom predmetu nije moguće. I spremajući se snimati novi film, spremajući se učiniti novi korak, savršeno mi je jasno da se moram ponašati prema njemu ne kao prema slobodnom stvaralaštvu, već kao prema postupku, kao prema nužnom činu. Sam rad ne može donijeti zadovoljstvo i pokazuje se nekakvim teškim, čak ugnjetavajućim dugom. Pravo govoreći, nikada nisam smatrao da umjetnik može biti sretnim u toku svog stvaralaštva. Ili riječ nije prikladna? Sretnim? Ne, nikada. Čovjek ne živi zato da bi bio sretan. Ima stvari koje su važnije od sreće.

            Veliko hvala. 

Philosophia kajkaviana iliti Kaj se zbiva?

O vremenu

Kaj je bilo, bilo je, a kaj bu, bu! Tak od vazda govore naši stari. Vrijeme ih je pregazilo, spešili su na putu svog življenja. Žića dah su pogubili, zgubila se mogušnost njihovih serdca. Propali su v zemlu.

Vrijeme, čudna stvar, skoro ni riječi ne bi rekli, nego samo mučali da sam muk, stiha, govori o njemu. Sveti Avgustin bil je na tom tragu pa je mogel svoja promatranja vremena i suzrcaljenje bitka njegovog v sebi završiti u s-tihu kak molitva.

Mišljenje o vremenu. Kaj se ipak misli? Mislim da je ov papir sam nova međa, da nema dostatnu veličinu u sebia primi vrijeme k sebi.

No, vrijeme od nas dela velike mudrijaše, vele-časne mislioce ili... Ak nam pamet preživi naše grehe i z blata nas zvleče da stanemo pred samu istinu, da nas razobliči, da nas svleče nasušno tak da se pokaže od čega je človek napravljeni, vrijeme se onda bude pokazalo u svojoj suštini. Kaj je je, al človek išče, dakle umom i serdcem, dušom i tijelom, ono samo vječno i dobro-stojeće.

Ak se usput pogubimo, onak v prolazu, baš us-putno? Nema tog vremena bez Jezuša (Ješua!) pa onda nema ni nas bez njega. Pravica velika i jedina, da človek kak god spadne, uvijek dojde na svoje, dojde k svojem vrutku, kakti mudrijaš ili prosjak, sam bog-ec. Samo bogec možnošću svojom uviđava kaj je, a kaj nije, jer svega je potreben, a ničesa sit. 

I tak tečnost vremena, ak se zamislimo o toku vremena u svom koritu koje je sam človek (kroz njega ide i v njemu stoji), vapi za zbiranjem i vlevanjem u nekaj stalnog kaj je dovoljno krepko i veliko da primi i zaustavi struju nadiruće vode. Po-trebni smo toga jer nebreš dva put v istu rijeku stati.

Portret - ikona

Autor: Probatonček

Igre pisaćom mašinom #2

Gribojedovski valcer - Griboedovski valjs

Motiv eskapizma od vlastitiog položaja i situacije te motiv nostalgičnosti za nekim boljim i herojskijim vremenima uvijek su prisutni u životu osobe. Neki traže utjehu u alkoholu, neki bježe u maštarije, a neki pak daju oduška potisnutom nagonu. Još jednom ruski bard Aleksandar Bašlačov preciznim poetskim slikama tematizira stanje običnog čovjeka tamo negdje ˝gdje te svi znaju˝, a nitko ne pita za tebe. U tom slučaju, sasvim je blisko i razumljivo stanje našeg (anti)junaka Stjepana, koji iz faze običnosti prelazi kroz zanesenost pukim snom(!?) sve do rezignacije i očaja obilježenog samoubilačkim namjerama. Postmoderno je to stanje čovjeka izranjenog ideologijama, a u potrazi za velikom i istinitom Pričom.

U udaljenom sovhozu Pobjeda
ZIL* je star i ofucani bio.
A tamo je Stjepan Gribojedov,
i u ZIL-u je vodu vozio.

Na posao se sprema uzorno
po običaju pijano.
Doslovno, bijaše on čovjekom običnim
vodovozac Gribojedov Stjepan.

Poslije kupke žuri na ples.
I svaku bi ženu pipkao,
no u selu se pojavi s predstavom
poznati hipnotizer.

Na malenoj popljuvanoj sceni
zaista je činio čudesa.
Muževi iskazuju sumnju,
a babe bleju očima.

Sumornom se narodu smijao
i tada, da provjeri varku,
iz zadnjega reda ustane
vodovozac Gribojedov Stjepan.

Staloženo se popne na binu
i u tren bi poražen
iskusnim čarobnim pogledom
oštrim kao finski nož.

I zaplivala su poznata lica...
i usnio je čudesan san-
vidi on nebo Austerlitza,
nije on Štef, već Napoleon!

Vidi svoje eskadrone,

čuje grmljenje paljbe.

Zamjeti čudne događaje

u staklu dalekozora.

Lako procjeni položaje

i odlučnim pokretom ruke

dadne zapovijedi o početku sraza,

i u napad usmjeri odrede.

Pogođen silinim zanosom

lupao je u bubanj.

Bijaše on divlji Bonaparte

vodovozac Gribojedov Stjepan.

Pjevala su topovska zrna, i u žaru bitke

dohvati se svojih i neprijatelja.

Pljuvao je riječi molitve

nepoznatim francuskim bogovima.

Evo! Kraj bitke. Pobjeda!

Neprijatelj je poražen. Gardo, odmor!

Zaljulja se Stjepan Gribojedov

i sleti blaženi čas.

Na popljuvanoj sceni kluba
stoji, kao što je i stajao.
A nad njim kezi požutjele zube
čuveni hipnotizer.

Predvečer se vratio kući
i trusio je rakiju do jutra.
Posvuda je vonjao barut
i svuda se prolamalo ˝Hura!˝

Tek u srijedu ga se sjetiše.
Vrata razbe i u kolibu uđu.
A na njih je vodovozac Gribojedov
gledao smješeći se kroz omču.

Plavim očima ih promatra.
Troroga kapa padne mu iz ruke.
Na njemu je zaliven suzama
bio sivi carski kaput.

* ZIL - Moskovskij avtomobilnj Zavod Imeni I.A. Lihačjova (Moskovska tvornica automobila nazvana...)

Muka po snijegu

Snijeg divlje pada, ukoso i gusto,
baš u tijelo usamljenog hodača.
Ne razabire se njegovo lice, tko je on,
samo se na bijeloj pozadini ocrtava,
siva figura.

Iz nje nešto strši u četiri smjera.

On sam je blijed,
od muke ponestaje mu dah,
do koljena gazi u snijegu.
Haljina sva je natopljena
vodom i krvlju.
Ne treba ni ljudske vike ni galame.
Dovoljna je rika vjetra
da proždre utješne riječi
još uvijek bijućeg srca
njegove majke.

Pokušaj, samo oči mu pogledaj
i vidjet ćeš trnje i suze,
krvave suze,
kako brazde obrazima
i kap po kap po snijegu
ostavlja put i sjeme.

Danas je tamo polje,
zeleno i tiho,
gdje mlado grmlje šipka
uzdiše pod rodom
svoje rumene djece.

Jean-Michel Basquiat - Portret umjetnika kao djeteta

Kao prelet meteora preko neba, takva je bila karijera umjetnika Jean-Michel Basquiata (1960. – 1988.). Snažno je zasjao na nebu i jednako snažno je sagorio. Živio je kratko. Umro je vrlo mlad, navršivši za pop kulturu simbolično prokletih 27 godina. Glas o njemu, kao genijalcu maudit, tako se dodatno potvrdio. 

Rođen u New Yorku u obitelji useljenika, oca haićana i majke portorikanke, Basquiat se zarana susreo s umjetnošću i to na pomalo bizaran način. U 7. godini preživio je automobilsku nesreću, a vrijeme u bolničkom krevetu krati listajući knjigu Grey´s anatomy. Kasnije ga je majka, koja mu je poklonila tu knjigu, vodila po njujorškim muzejima gdje se zbližio s djelima suvremenih majstora kao što je Pablo Picasso. Upravo će gledanje skica dijelova tijela i život u bolnici te promatranje Picassovih kubističkih slika inspiriranih, između ostalog, afričkom umjetnošću, biti iskustvo koje će Basquiat prenijeti u sva svoja djela. Nažalost, najtragičnija inspiracija bit će njegova boja kože i društveni položaj, koji će mu posredno ˝pomoći˝ pri lansiranju u svijet poznatih i slavnih.

U 17. godini je zauvijek otišao od kuće. Roditelji su se već prije rastali, s ocem nije bio u dobrim odnosima, a u školi je bio buntovan. Stigme zadobivene zbog pripadanja crnačkoj rasi te bolno djetinjastvo okarakterizirale su ga kao neprilagođenog, bilo za bijelu klasu (onu dobro stojeću i elitnu), bilo za normalan građanski život. Živio je kao beskućnik i karijeru je započeo kao grafiter, ispisujući poeziju pod pseudonimom SAMO. 

To je bila njegova egzistencija, nešto što je naprosto morao raditi. Ipak, čežnja za pažnjom i uvažavanjem (oduvijek je htio zadiviti oca i pokazati se uspješnim pred njim) te borba s  emocionalnom boli, koju je donekle liječio slikanjem, djelomično su zatomljeni kada ga je prigrlio svijet visoke umjetnosti. Basquiat je danas priznat i poznat kao neoekspresionistički slikar zahvaljujući poznatim galerijama koje su bile dominantne u svijetu umjetnosti i koje su diktirale njen put. Galerije su lansirale Jean-Michela na tržište umjetnina i u svijet slave, a njima je bio potreban crni umjetnik zbog vlastitog, unutarnjeg rasizma (prizor s izložbe: hrpa bijelaca, koja pije bijelo vino i jedne bijelo grožđe).

U to vrijeme, 1981. godine, sve više slika. Jednim dijelom mora prozivoditi u skladu sa zakonom ponude i potražnje, koju diktiraju galeristi. Proizveo je gotovo 1000 slika i 1000 crteža. No kada je upitan neka opiše svoj rad, svoje slikanje, odgovorio je da je to automatski većinu vremena i da to prozilazi iz njegova bića, baš kao što Miles Davis svira trubu. Svu svoju energiju i cijelo svoje biće posvetio je slikanju kao izrazu vlastite osobnosti.

Izvana pak kao da se cijeli predao slavi, druženju sa poznatima i trošenju novca. No u sebi je ostao u vremenu zarobljeno dijete. Bio je sramežljiv, naivan i povućen. Svijet kojem se Basquiat predao, parafrazirajući njegovu djevojku Madonu, kao materijalni dječak u materijalnom svijetu, nije sposoban da njegovu duhovnu bol, prazninu i strah, prouzročene patnjom, potpuno izliječi. Upravo je doživljavanje sebe, svoje okoline i prošlosti leit-motiv njegovog opusa. Najreprezentativniji sabiratelji njegovog duhovnog iskustva te djela koja su najekspresivnija su slike Autoportret (1982), Nenaslovljeno (1981), poznata još kao Glava ili Lubanja te Per capita (1981).

Slika Autoportret

prikazuje Basquiata (možemo ga prepoznati po dredlama) kao ratnika. Crna impozantna figura (dimenzije slike: 193x239) je u stavu velikog borac, heroja crnačkoga plemena iz daleke Afrike. Lice figure, koje je prikazano kao afrička maska, samo pojačava taj dojam. Dugi udovi, golo tijelo kome visi penis te plemenska maska ukrašena dredlama nagovješćuju mladog ratnika spremnog za boj sa svakom kaotičnošću crnog, bijelog ili neodređenog sivog svijeta. Primitivan, kubistički prikaz tijela svojstven je percepciji jednog djeteta. Pozadina je naslikana gotovo automatski, zaista energičnim potezima kista. Boja je u rasponu od crne i bijele do sive s tek pokojom naznakom živih boja crvene i žute. Kao da se ispod naslaga hladne i mračne žbuke nalazi neki življi svijet. Dovoljno je samo malo zagrepsti. Ovaj ratnik je dijete koje svojim kopljem tjera svijet kaosa i spreman je na razbijanje zidova kako bi se propustilo svijetlo života.

            Time dolazimo na drugu sliku koja govori upravo o svijetu sjećanja, zapažanja i podražajnosti na izvanjski svijet. Pred nama je slika Nenaslovljena

ljudska glava, prozirna i izranjena. Njezina bol vidljiva je u tužnim i umornim očima. Kao da je pregažena sudbinom. Basquiat je ovom slikom otkrio najunutarnije aspekte psihičkog života pa samim time nije isključiva njegova autobiografska namjera. Dualnost izvanjskog i unutarnjeg, usamljenosti i pažnje, boli i sreće, tuge i veselja kod Jean-Michela dobiva ovdje na svom punom izričaju. Slika djeluje kao da je naslikana u kolaž tehnici. Glava je slijepljena i zašivena, sklepana kao čudovište Frankenstein. Izgleda da se u njoj zadržava apsurdan kaos boli i patnje. Taj kaos je prisutan trajno, ali nekako labavo. Glava se jedva drži zajedno. Njegov život se pokazuje jedva održivim. Sve u svemu, teško je shvatiti i prihvatiti, tu bol, koja je došla izvana, a ukorjenila se u samom središtu. Sam auktor otkriva dubinu vlastite brige da pokaže svoje duhovno iskustvo sebe i svijeta.

Proživjeti prošlost vlastitog naroda, parafrazirajući Berdjajeva, može se postići samo unutarnjim duhovnim iskustvom njegove povijesti, tj. doživjeti i proživjeti njegovu sudbinu kao vlastitu. Tako se ujedno proživljava smisao povijesti. U djelu Per capita

suživljuje se, po prvi put, s tegobnom i mučeničkom sudbinom afro-amerikanaca. U centru je ponovno crna figura ratnika, u ovom slučaju boksača (možemo to primijetiti po boksačkim hlačama Everlast). No lik ratnika, boksača prikazan je kao kip Slobode s krunom koja lebdi iznad glave te s bakljom u lijevoj ruci. Basquiat će više puta prizvati poznate crnačke glazbenike i sportaše u svojim djelima i postaviti ih na pijedestal slobode i svetosti (npr. Charlie Parker, Sugar Ray, Jesse Owens itd.).

Sama kruna

česta je pojava u opusu Jean-Michel Basquiata. Čak je postala, u modificiranijem obliku, njegovim trademarkom, poput Nikeovog ili Coca-Colinog. Ona simbolizira duhovnost, nešto što transcendira realnost i daje joj viši i značajniji smisao. Natpisi na slici naslijeđe su grafiti pjesnika i od te slike grafiti natpisi bit će nerazdvojno svojstvo Basquiatovih slika. Ovdje savršeno odgovaraju i formi i sadržaju. E pluribus unum glasi u cijelosti moto Velikog pečata SAD-a i označuje zajedništvo svih američkih država. S druge strane per capita označava dohodak po glavi stanovnika. No razne države čiji popis se nalazi na lijevoj strani, pokazuju raznolikost u raspodijeli bogatstva. Neke od tih država poznate su po velikom broju crnačkog stanovništva i po rasizmu odnosno rasnoj segregaciji. Nije teško uočiti koje bi to dražve bile (npr. Alabama). Bol svakog crnca bol je i Jean-Michela. Važnije je ipak uočiti da postoje načela slobode i jednakosti koji povezuju sve ljude i samim time oni posjeduju neotuđivo dostojanstvo – ono što je u nama i ono što nam nitko drugi ne može oduzeti, a što nam svim moraju priznati. Crni boksač uspio je u svojoj borbi. On je izborio svoje mjesto pod bijelim reflektorima te je postigao stupanj svetosti. Zato donosi luč slobode svojoj braći. Slika je nabijena duhom povijesti, ali je i snažna kritika suvremenog duhovnog položaja nekih crnaca. Basquiat je jedan od njih. Poistovjećujući se s crnačkim boracima on se baca u isti ring, ali isto tako traži priznanje za sebe kao i za onog drugoga. To je ujedno demokratski ideal i ljudski ideal koji proglašava, ulazeći u stadion samoispunjenja, Jean-Michel Basquiat, usamljeno dijete koje želi biti oslobođeno straha i boli.

Bibliografija: 

Leonhard Emmerling, Basquiat, Taschen, Koeln, 2013.

Fred Hoffman, The Defining Years: Notes on Five Key Works, http://basquiat.com/artist-essay.htm

Jean-Michel Basquiat: Radiant Child (2010), r: Tamra Davis