- Forum, München,
1988, br.18, str. 97 – 103.
O djetinstvu, o domu
Svog se djetinjstva sjećam jako dobro. Za mene je ono
najvažnije, to su najvažnije godine mog života. Utisci djeteta su za mene
važniji od svih kasnijih utisaka, iz moje zrelosti, kada sam već bio
odrastao...
Živjeli smo zajedno mama, baka i sestra. Obitelj bez
muškaraca. To je bitno utjecalo na moje karakter...
Dom moga djetinjstva je maleno gospodarstvo 90 do 100
kilometara od Moskve, nedaleko od sela Ignjacjevo gdje smo živjeli par godina
prije izbijanja rata: 35., 36., 37. ...
Bila su to teška vremena. Oca nisam viđao. Imao sam tri
godine, kada je otac napustio našu obitelj. Život je bio izrazito težak u
svakom smislu. Ipak sam puno naučio o životu. Svako dobro koje imam, to što sam
postao redateljem, za sve sam to dužan majci.
U jednom trenutku sam preživljavao jako teške trenutke.
Uopće, zapao sam u grozno društvo, bio sam mlad. Majka me spasila na vrlo čudan
način. Učlanila me u geološko društvo. Radio sam kao sakupljač, obični radni, u
tajgi, u Sibiru. I to je ostavilo najljepša sjećanja u mom životu. Tada sam
imao 20 godina.
O ocu
Moj otac je danas, dakako, najbolji ruski pjesnik. Ima
svakojakih sumnji koje nose ogroman duhovni naboj. On je pjesnik za kojega je
najvažnija njegova unutarnja duhovna koncepcija života. Nikada nije pisao da bi
se proslavio. Bilo je trenutaka kada se stihovi Arsenija Aleksandroviča
Tarkovskog nisu objavljivali, kada je Ždanov pazio na fotelju. Tek nedavno su
se očevi stihovi počeli tiskati.
Pitaju me, ne žalim li što nisam postao glazbenikom,
dirigentom (želio bih biti dirigentom) ili slikarom. Da, sada žalim. Čini mi se
da bi mi bilo bolje baviti se glazbom. No u djetinjstvu nisam htio biti
glazbenikom, ni slikarom. Ne. U djetinstvu sam ponajviše živio kao biljka. Malo
sam razmišljao. Više sam osjećao i bio prijemčiv. Djetinstvo je uvijek
predivno, bilo ono dobro ili loše, uvije nam ostaje najsretnijim vremenom.
O kinematografiji
Nikada nisam razumio što je to kinematografija. Mnogi
koji su išli na kinematografski institut, već su znali što je to. Za mene je to
bila zagonetka. Štoviše, kada sam završio kinematografski institut, još više
nisam znao što je to kino. Nisam osjećao da znam. Nisam u njemu vidio svoj
poziv. Osjećao sam da su me naučili nekakavoj profesiji, shvatio sam da u tome postoji
nekakv fokus. No, da se pomoću kina može približiti poeziji, glazbi i
književnosti, taj osjećaj u meni nije postojao. Nije ga bilo. Počeo sam snimati
film Ivanovo djetinjstvo i u biti nisam znao što je to režiranje. Bilo je to
traženje na slijepo. Iskušavao sam. Tražio sam nekakve trenutke odnosa
sličnosti s poezijom. Poslije tog filma sam osjetio da se pomoću kinomatografije
može dotaknuti nekakva duhovna supstancija. Radi toga je iskustvo s Ivanovim
djetinjstvom bilo za mene od izuzetne važnosti. Do tada uopće nisam znao što je
to kinematografija. I sada mi se čini da je to velika tajna. Uostalom, kao i
svaka umjetnost. Tek sam u Nostalgiji osjetio da je kinematografija na vrlo
visokoj razini sposobna izraziti duševno stanje autora. Prije toga nisam
pretpostavljao da je to moguće.
U posljednje sam vrijeme težio sve većoj jednostavnosti.
Čini mi se da sam u Stalker i Nostalgiji postigao nekakav asketizam u
konstrukciji.
Kudikamo mi je draže mikro, nego makro. Na primjer, volim
ograničeno prostranstvo. Jako mi se sviđa odnos prema prostranstvu kod
japanaca. Kod njih je umijeće u malenom prostoru pronaći odraz beskonačnosti. I
voda je za mene odraz, ali ne toliko. Može biti da je ona neko drevno sjećanje.
Voda, rijeka, potok, za mene jako puno govore.
Za mene su kao redatelja jako važni iskustvo i filmovi
Dovežnka. Jako važni. Učitelj mi je bio Mihajl Romm. Učiteljem, on je bio
učiteljem. On je čovjek koji me šest godina učio na instutu. No, važnije od
svega, naučio me biti samim sobom. Obvezatan sam to reći, kada govorim o svom
učitelju Rommu.
Kinematografija je, vjerojatno najnesretnija umjetnost.
Kinematografija se koristi kao žvakaća guma, kao cigarete, kao obične stvari
koje se kupuju. Radi toga se obično misli: da bi film bio dobar, mora se
prodavati. Ako mi za ista držimo da je kinematografija umjetnost, tada je taj
odnos apsurdan. Nisam kao redatelji koji se ponose velikim komercijalnim uspjehom.
Ali ja ne brinem za svoju sudbinu. Tako je bilo na samom
početku, ali poslije toga, kako je izašao film, svaki je novi privlačio i
zanimao gledatelje. Danas mi ne možemo računati na to da će milijuni gledatelja
gledati samo kvalitetne filmove. Jako je teško uvući se pod kožu gledatelja,
pogledati film njegovim očima. Čini mi se da to nije ni potrebno. Jedinstveni
je put za redatelja ka gledatelju biti samim sobom.
O sebi, o ljubavi, o ženi, o domovini, o
ljudskom iskustvu.
Ja ne razmišljam toliko o stvarnosti, koliko je kušam
osjetiti je: prema njoj se odnosim kao životinja, kao dijete.
Čini mi se da nedovoljno ljubim sebe. Onaj koji
nedovoljno ljubi sebe, ne zna svrhu svoga postojanja i ne može, po meni,
ljubiti druge. I čini mi se, to što nedovoljno ljubim sebe , da radi toga
nedovoljno ljubim svoj bližnje. Imam jedan jako ozbiljan manjak –
netrpeljivost. Stvarno je se želim osloboditi, ali bojim se da to ne mogu. Ne
postajem trpeljiv kako to biva s godinama. Zaista od nje patim i mislim da mi
ona uistinu ne dopušta da se odnosim s drugim ljudima s većom ljubaznošću.
Umoran sam od ljudi.
Nisam veseo čovjek. Po meni, sada nije vrijeme za smijeh.
Ne sviđa mi se smijati. Ako bih se odjednom počeo smijati, u taj čas bih se
suspregnuo jer osjećam da se nije prikladno smijati.
Ne sviđam se sam sebi. Nezadovoljstvo sobom mi pomaže
izaći iz sebe i potražiti snagu ne samo u sebi, već i u onome što me okružuje,
što je iznad mene.
Teško mi je zamisliti si unutranji svijet žene, no čini
mi se da on mora biti povezan sa svijetom muškaraca. Biti samom ženom nije
normalno. Ako je svijet žene odijeljen od svijeta muškaraca to znači da među
njima nema ničega zajedničkog. Ako svijet nije zajednički, tada su odnosi
uzaludni. Istinski odnosi mijenjaju sav unutarnju svijet, u protivnom uopće
nije shvatljivo čemu sve to. Uvjeren sam da u svakom slučaju unutarnji svijet
žene izrazito ovisi o osjećaju koje ona izražava u odnosu s muškarcem, zato što
je ženski osjećaj totalan. Ona je simbol ljubavi, a ljubav je, po meni, u svakom
smislu nešto najveće što čovjek posjeduje na zemlji.
Jako volim svoju zemlju, nikako ne razumijem kako bi se
moglo na duže vrijeme živjeti izvan nje. Previše volim selo u kojem sam živio i
koju zovem svojim zavičajem. Ne znam zašto, ali svoje selo volim više nego
Moskvu, u kojoj sam jako dugo živio. Znam da bih htio živjeti u prirodi, što
bliže prirodi. To što su ljudi prinuđeni živjeti u velikim gradovima, je
posljedica razvoja naše civilizacije. No čini mi se da je čovječanstvo od samog
početka učinilo mnogo pogrešaka.
Još mi je jedna tema jako važna – iskustvo. Ne smijemo se
koristiti iskustvom naših otaca. To bi bilo prejednostavno. Ne smije se predati
svoje iskustvo drugome. I ne smije se natjerati čovjeka osjećati drugačije, no
što on sam osjeća. On mora živjeti svoj život.
O umjetnosti
Prije svega si trebo predstaviti što je to umjetnost.
Služi li ono duhovnom razvoju čovjeka ili je ona sablazan, ono što se u ruskom
jeziku zove ljupka privlačnost. Teško je to shvatiti. Tolstoj je o tome
govorio, da bi služila ljudima, za cjelovitu osobnost duhovno zrelih, nije se
nužno njome baviti, već samousavršavanjem.
Da bi se izgradila ideja umjetnosti, prije svega je
potrebno odgovoriti na kudikamo važnije i opće pitanje: ˝Koji je smisao našeg
postojanja?˝ Po meni, smisao našeg postojanja na zemlji je u tome da bi se
duhovno uzdignuli. Dakle, i umjetnost treba tome služiti.
Ako bih ja iznašao nekakav drugačiji princip, tada bi i
ideju umjetnosti morao promatrati na drugačiji način. No, zato što je to smisao
našeg postojanja, ja se prema njemu i određujem, vjerujem da umjetnost mora
pomoći čovjeku u njegovom duhovnom razvoju. Umjetnost mora čovjeku pomoći
duhovno se izmjeniti, rasti...
Postojalo je ovo gledište: umjetnost onoliko pruža
znanja, koliko i svaki drugi (intelektualni, duhovni) oblik življenja na našoj
planeti. Ali ja uopće ne vjerujem u velike spoznajne mogućnosti. Znanje sve
više i više odvlači čovjeka od glavnog cilja, od temeljne misli. Što više
znamo, to manje znamo. Ako se, na primjer, zadubljujemo, to nam smeta vidjeti u
širinu. Umjetnost je nužna čovjeku da bi se duhovno vinuo, da bi nadišao samoga
sebe, koristeći svoju slobodnu volju.
Umjetnik uvijek osjeća pritisak, nekakav nemir. Smatram
da u idealnim uvjetima umjetnik jednostavno ne bi mogao raditi. Ne bi imao
nebeskog prostranstva. Umjetnik mora osjećati nekakav pritisak. Ne znam točno
kakav, ali mora. Ako je u svijetu sve u redu, u harmoniji, tada umjetnost nije
potrebna. Može se reći da umjetnost postoji samo zato što je svijet loše izgrađen.
O najvažnijem
Svaki umjetnik u svakom žanru teži izraziti prije svega
čovjekov unutarnji svijet. Neočekivano sam primjetio da sam se svih ovih godina
zanimao za jedno te isto: trudio sam se govoriti o čovjekovom unutarnjem sukobu
između materije i duha, između duhovnih potreba i nužnosti postojanja u
materijalnom svijetu. Taj se sukob javlja najvažnijim zato što on rađa svim
problemima s kojima se mi suočavamo u toku našeg života.
Čini mi se, možemo reći, da je kao rezultat povijesnog
procesa nastala ogromna razlika između duhovnog razvoja i materijanog,
znanstvenog. U tome je uzrok sadašnjeg dramatičnog položaja naše civilizacije.
Stojimo na granici atomskog uništenja, kao rezultata razilaženja duhovnog i
materijalnog.
Lice svijeta već je izmijenjeno. Nitko to ne spori. No
pitanje je: ˝Ako je čovjek cijelo vrijeme mijenjao obličje svijeta, zašto se
taj svijet kroz tisućljeće našao u tako dramatičnoj situaciji?˝ Čini mi se zato
što čovjek, prije no što mijenja oblik svijeta, mora mijenjati svoju vlastitu
bit, svoj vlastiti svijet. U tome je problem. Dojam je da mi želimo učiti
druge, ali ne želimo sami učiti.
Kada me pitaju: ˝Može li umjetnost promjeniti svijet?˝
odgovaram: ˝Prije nego se išta drugo mijenja, ja moram sam sebe izmijeniti,
moram živjeti na dubljoj razini. Tek poslije toga ja mogu biti koristan.˝ Dok
se ljudi i društvo ne budu razvijali harmonično, dok se čovječanstvo ne počne
razvijati duhovno, čovjek neće naći mir i njegova će sudbina biti tragičnom.
Stvar je u tome da treba uravnotežiti duhovne potrebe s materijalnim potrebama.
A kako bismo se mogli nadati nekim promjenama, ako se mi sami ne osjećamo
dovoljno duhovno zrelima? Da bismo preobrazili, ne samo sebe, potrebno je prinijeti
žrtvu. Tek tada ćeš moći služiti ljudima.
