baš u tijelo usamljenog hodača.
Ne razabire se njegovo lice, tko je on,
samo se na bijeloj pozadini ocrtava,
siva figura.
Iz nje nešto strši u četiri smjera.
On sam je blijed,
od muke ponestaje mu dah,
do koljena gazi u snijegu.
Haljina sva je natopljena
vodom i krvlju.
Ne treba ni ljudske vike ni galame.
Dovoljna je rika vjetra
da proždre utješne riječi
još uvijek bijućeg srca
njegove majke.
Pokušaj, samo oči mu pogledaj
i vidjet ćeš trnje i suze,
krvave suze,
kako brazde obrazima
i kap po kap po snijegu
ostavlja put i sjeme.
Danas je tamo polje,
zeleno i tiho,
gdje mlado grmlje šipka
uzdiše pod rodom
svoje rumene djece.
Nema komentara:
Objavi komentar