Arsenij Tarkovski - I to sam sanjao, i to sam sanjao

I to sam sanjao i to sam sanjao,

i nekad ću to opet sanjati,

i sve će se ponoviti, i sve će se iznova utjeloviti

i vi ćete sanjati sve što sam ja u snu vidio.

Tamo onkraj nas, onkraj svijeta

val za valom ide, o obalu se razbija,

a na valu zvijezda i čovjek i ptica,

i java, i sni, i smrt - val za valom.

Nema potrebe za datumom. Bio sam tamo, jesam i bit ću,

život je čudo nad čudima, i pred čudom sam na koljenima

sâm kao siroče, samog sebe predajem,

sâm, posred zrcala, ograđen unutar odraza

mora i gradova, koji lijeću u iskrama.

I majka u suzama uzima dijete na koljena.

1974.

Olga Sedakova - Bijeg rasipnog sina

Ti si kao srce poslije bijega,

neviđeno slavlje,

ti si život, živeći do časa

jecanja gledajući iz kovčega

u dubinu gnjeva samoga,

i zahtijevaš uništenje:

kretanje prema užasu, uranjanje

u likujuću materiju.

Ne postojim kada nema mora

tvojih opsjednutih umišljaja.

I tražeći jad ja ga ljubim

samo u imenu tvojem.

Drugi su u njemu tražili svijetlo.

Ja nemam ni brata ni savjeta.

Ja nikoga ne žalim.

Neka ljubav oko doma tumara

i vrata su zaključana

- crni me vrt lupio u oči,

klateći se kao zrake ulične lampe.

A vrt se kao duh, kada su zakletve gorjele

u vatri i zemlju jele,

i kao duh starine on je gust.

Govoriš nam da živimo, a ja ne želim.

I ti zoveš, a ja šutim.

O smrti, prepuna čuda.

Oče, ja želim užas.

I pusti dušu kao Judu

hoditi po crnom svijetlu

vidljivo odasvud!

I kao u dubini zdenca,

sve su se zvijezde sakupile u jednu,

u jednu otežalu od nalikosti,

povučenu na dno

tako brzo da psuje

što će patiti i vratiti se

jedući dubinu kao tamu

a da će do samoga kraja

odražavati lice ljubljenoga oca.