Poesis

Autor: Probatonček

Pjesma o zaboravljenim stvarima

Osvaja me uzbuđenje kad posjećujem

daleko smetlište i bačene stvari koje

treba sahraniti, a još više kad zavirim

na stari tavan gdje se u vremenu

stare i slomljene stvari odmaraju:

televizori i stolci, igračke i kaputi,

svakojake sitnice od jučer spremljene

za sada zaboravljene; one nose

imena moje bake i djeda

te bojama živim crtaju slike

djetinstva mog oca i majke.

Gore iznad naših glava

spremljena su u vakuumu usnulih sjećanja

i želja davno ispunjenih, djetinstva

odavno minulih.

Lutka sklopljenih očiju

odmara se u kartonskoj kutiji.

Nekoć je sakupljala salvete,

sad je nakupila rijetku zbirku

prašine.

Polako trunu kaputi i komode

i sa strepnjom osluškuju glasove

iz dnevne sobe: ˝Mjesta više nema.

Na otpad, na otpad!˝

Zaplesat ću valcer nostalgije,

posljednji ples prije rastanka,

s tankim nitim svjetla

u ovoj zlatnoj sobi sjećanja.

Prašina mi puni pluća,

teško se diše.

Do ušiju mi tada

kao posljednje pahulje snijega

doljeću strašne riječi upozorenja:

˝Prašinu dišeš, prašinu ćeš

                        izdahnuti.˝

Pismo Vladimira Solovojova Lavu Tolstoju

O uskrsnuću Krista

St. Peterburg 28. srpnja – 2. kolovoza 1894.

Dragi L.N.!

Od vremena mog posljednjeg pisma, poslanog gradskom poštom, bio sam u dva navrata ozbiljno bolestan pa ne želim odgađati važan odgovor koji sam Vam dužan. Svo naše nesuglasje može se svesti na jednu konkretnu točku – uskrsnuće Krista. Mislim da u vašem vlastitom nazoru na svijet (ukoliko dobro razumijem Vaše posljednje radove) nema ničega takvoga što bi poticalo na priznanje istine uskrsnuća, ali postoji nešto što priječi njezinom priznanju. Ponajprije ću govoriti o ideji uskrsnuća općenito, a zatim o Kristovom uskrsnuću.

            1) Dopustite da se naš svijet progresivno razvija, prelazeći od nižih formi i stupnjeva bitka k višim ili savršenijim; 2) priznajete međudjelovanje nutarnjeg života i izvanjskog fizičkog te 3) u osnovi tog međudjelovanja Vi priznajete da se savršenstvo duhovnog bića izražava u tome što svojom duhovnošću ono sebi podređuje vlastitu fizičku stranu, ovladava njome.

            Polazeći od te tri točke mislim da neizbježno dolazimo k istini uskrsnuća. Stvar je u tome da duhovna sila po svom odnosu prema materijalnom biću nije statična već rastuća vrijednost. U životinjskom svijetu ona se općenito nalazi u skrivenom, potencijalnom stanju; u čovječanstvu ona se oslobađa i postaje izvanjskom. No to oslobođenje se u početku događa samo idealno, u obliku razumne spoznaje: ja razlikujem sebe od svoje životinjske naravi, spoznajem svoj unutarnji život kao nezavisnog od nje i ujedno kao njoj nadmoćnoj. Ali može li ta spoznaja prijeći u djelo? Ne samo može li, nego djelomično i prelazi. Kako u životinjskom svijetu nalazimo nekakve zametke ili tragove razumske naravi, isto tako u čovječanstvu nesumnjivo postoje zameci tog višeg, savršenog stanja u kojemu duh uistinu ovladava materijalnim životom. On se bori s mračnim težnjama materijalne naravi i pokorava ih sebi (a ne da ih samo odvaja od sebe). O razini savršenstva unutarnjeg duhovnog zavisi veća ili manja cjelovitost te pobjede. Krajnja pobjeda neprijateljskog materijalnog načela jest smrt, tj. oslobođenje kaosa materijalnog života i kidanje svih razumnih i svrhovitih veza. Smrt je opća pobjeda besmisla nad smislom, kaosa nad kozmosom. Osobito je to jasno kod živih bića višega reda. Smrt čovjeka je uništenje savršenog organizma, tj. savršene forme i oruđa višeg razumnog života. Ta pobjeda nižeg nad višim, to razoružanje duhovnog načela očigledno pokazuje nedostatnost vlastite snage. Ali tek ta snaga ojačava. Čovjeku je besmrtnost ono što je životinji razum: smisao životinjskog svijeta je razumna životinja, tj. čovjek. Smisao čovjeka jest Besmrtni, tj. Krist. Kao što svijet životinja teži razumu, tako čovječanstvo teži besmrtnosti. No borba s kaosom i smrću jest bit svjetskog procesa, pri čemu svijetla, duhovna strana, iako sporo i postepeno, ipak svladava kaos i smrt. Tada je uskrsnuće, tj. doslovna i konačna pobjeda živog bića nad smrću, nužni trenutak tog procesa koji se time, u principu, i završava. Svaki daljnji napredak, strogo govoreći, ima samo ekstenzivni karakter koji se sastoji u sveopćem primanju te individualne pobjede ili u širenju njezinih posljedica na cijelo čovječanstvo i sav svijet.

            Ako pod čudom razumijemo činjenicu koja proturječi općem toku stvari i zbog toga izgleda nemogućim, tada je uskrsnuće sasvim suprotna čudu – to je činjenica, bezuvjetno nužna u općem toku stvari. Ukoliko pod čudom razumijemo činjenicu koja se prva dogodila, još nepostojeća, tada je, naravno, uskrsnuće ˝prvorođenca od mrtvih˝ sasvim savršeno čudo, kao što je pojava prve organske klijetke usred anorganskog svijeta, ili pojava životinje usred prvobitne vegetacije, ili prvog čovjeka usred orangutana. U ta čuda prirodna povijest ne sumnja, a isto tako je nesumnjivo i čudo uskrsnuća za povijest čovječanstva.

            Razumije se, s gledišta mehanicističkog materijalizma sve je to nul et avenu. Ali ja bih bio izrazito iznenađen, ako bih s Vaše točke gledišta čuo nekakav izvorni prigovor. Uvjeren sam da je ideja uskrsnuća ˝prvorođenca od mrtvih˝ za Vas također naravna kao što je i za mene. No pitam se, ostvarila li se ona u povijesnom liku, u uskrsnuću koje se prepričava u Evanđeljima? Evo čime potvrđujem i na čemu temeljim svoju uvjerenost u činjenično uskrsnuće tog lika, Isusa Krista, kao prvorođenca od mrtvih.

I.                Pobjeda nad smrću jest nužna, naravna posljedica nutarnjeg savršenstva; taj lik, u kojem je duhovno načelo odlučno i konačno odlučilo uzeti moć nad svim višim bićima, ne može biti pokoren smrću. Duhovna moć, dostignuvši punoću svog savršenstva, neizbježno prelazi, takoreći, onkraj subjektivno psihičkog života te zahvaća i tjelesni život, preobražava ga, a zatim ga u konačnici produhovljuje i neraskidivo veže za sebe. Uzor potpunog duhovnog savršenstva ja nalazim u Kristu Evanđelja; smatrati taj lik, taj uzor, izmišljenim ne mogu iz raznih razloga koje nije potrebno navoditi. Isto tako ni Vi ne smatrate evanđeoskog Krista mitom. Ako je taj duhovno savršeni čovjek doista postojao, on sam je bio prvorođencem od mrtvih i drugoga neće biti.

II.                Drugi temelj moje vjere objasnit ću usporedbom iz drugog područja. Kada se astronom Le Verrier putem općepoznatih izračuna uvjerio da se iza orbite Urana nalazi još jedna nova planeta, a zatim ju je vidio kroz teleskop upravo tamo gdje je ona morala biti prema njegovim izračunima, tada jedva da je imao neki razuman povod pomisliti da planeta koju vidi nije ta koju je izračunao, da nije ona koju traži te da prava planeta tek može biti otkrivena naknadno. Na sličan način, kada se nešto temelji na općem smislu svjetskog i povijesnog procesa i na susljednosti njegovih stadija, nalazimo da, nakon pojave duhovnog načela u idealnoj formi (s jedne strane u filozofiji i umjetnosti Helena, a s druge strane u etičko-religioznom idealu židovskih proroka (shvaćanje Kraljevstva Božjeg)) daljnji, viši moment tog otkrivenja mora se izraziti kao pojava duhovnog načela u utjelovljenom živom liku, osobnom i realnom, koje se ne nalazi samo u mislima i umjetničkim predodžbama, koje bi na djelu moralo pokazati snagu i pobjedu duha nad zlim neprijateljskim načelom i njezinim krajnjim izričajem – smrću. Moralo bi doista uskrisiti svoje materijalno tijelo u duhovno. Kada u svjedočanstvima očevidaca, nepismenih Židova, koji nemaju nikakvog razumijevanja svjetskog procesa, njegovih stadija i momenata, nalazimo opis upravo takvog čovjeka, koji osobno i realno utjelovljuje u sebi duhovno načelo, pri čemu oni s udivljenjem govore o, za njih, nevjerojatnom i neočekivanom događaju da je taj čovjek uskrsnuo, tj. daju čisto empirijski, logični slijed činjenica što i za nas imaju nutarnju logičnost, tada, videći tu povezanost, zaista nemam pravo optuživati te svjedoke da su izmislili činjenice i dali značenje koje je njima bilo nerazumljivo. Bio bi to isti slučaj ako bismo pretpostavili da su radnici, iako ništa nisu znali o izračunima Le Verriera, namjerno izradili teleskop Pariškog opservatorija tako da bi Le Verrier kroz taj teleskop vidio privid nepostojećeg Neptuna.

III.             O trećem temelju moje vjere u uskrsnuće Krista navodim samo riječ, dvije jer je on odveć poznat, što ne umanjuje njegovu snagu. Stvar je u tome da bez činjenice uskrsnuća neobični entuzijazam apostolske zajednice ne bi imao dovoljno utemeljenja i uopće početak povijesti kršćanstva predstavljao bi nevjerojatan niz događaja. Možda treba priznati (kako se inače i radi) da u kršćanskoj povijesti uopće nije bilo prvog stoljeća i da je ono počelo pravo s drugim ili čak s trećim. Ja osobno, budući da tvrdim da povijest svijeta i čovječanstva ima smisao, nimalo ne sumnjam u Kristovo uskrsnuće i svi prigovori moje slabosti protiv te istine samo osnažuju moju vjeru. Jedinstveni, ozbiljni i originalni prigovor, koji je meni poznat, pripada Vama. U jednom nedavnom razgovoru sa mnom, rekli ste da, ako bismo priznali uskrsnuće i, prema tome, posebno nadnaravno značenje Krista, tada to potiče kršćane da se više pouzdaju za svoje spasenje u tajanstvenu silu tog nadnaravnog bića, nego li na trud vlastite naravi. No, takva zloupotreba istine je na kraju krajeva samo razobličenje onih koji je zloupotrebljavaju. U biti, Krist, iako uskrsnuli, ništa bez nas konačnog ne može učiniti. Nikakva opasnost od kvijetizma za nas iskrene i savjesne kršćane tu ne postoji. Opasnost bi se još mogla pripustiti, ako bi uskrsli Krist posjedovao očiglednu jasnoću. No pri sadašnjim uvjetima, kada prava osobna veza s njim može biti samo duhovna, što pretpostavlja trud vlastite naravi, samo se licemjeri ili nevaljalci mogu pozivati na milost nauštrb moralnih obaveza. Pri tome Bogočovjek nije sveproždirujući Apsolut istočnih mistika i sjedinjenje s njim ne može biti jednostranim i pasivnim. On je ˝prvorođenac od mrtvih˝, pokazatelj puta, učitelj i znak za djelatni život, za borbe i usavršavanje, a ne za utapanje u Nirvani.

U svakom slučaju, kakvi god bili praktični učinci Kristova uskrsnuća, pitanje oko njegove istinitosti ne razrješuje se njima.

            Bilo bi mi zanimljivo na jednoj dubljoj razini saznati što zapravo Vi kažete o tome. Ako Vam nije volja pisati, pričekat ću do našeg susret. Budite zdravi i srdačno Vam se klanjam.

Iskreno Vam predan,

Vladimir Solovjov