srijeda, 9. studenoga 2016.

Aleksandar Bašlačov - Jesen




Crna noć pljuje na staklo.
Prošlo je ljeto,
ma nek´ ide kvragu
i snovi iz ladice.
Pod grubim kaputom spava Sjeverna zemlja.
A gdje si ti, proljeće?
Zašto sada boluješ?

Jesen. Otrovna jagoda na usnama.
Jesen. Jedan do drugog leže pohotni leševi.
Sve moje pjesme o srpnju i kolovozu
jesen je spalila.
Tako je revna u ulozi moje žene.

Mokri duhan. Kašalj.
Nebo je poput posude
s kašom,
a ujutro baš iznad mene
kaplje žuti gnoj.
Očito se i Gospod našalio s proljećem.

Vrijeme ruši gnijezda
Vrijeme mijenja zvijezde.
A lišće mašta da leti zajedno s pticama,
no samo pada na tlo.
U svakom dvorištu jesen izvodi striptiz.

Kod nas se voda pretvara u pivo.
Snene dame jedva gledaju
i ni zbog čega nam se sviđaju,
a ja sam šećući sam
nabrojao deset neobrijanih dama.

A konji sanjaju brza kola.
Dojadila im je omča.
I polje sanja o čistim i ravnim plahtama snijega.
Tko će nam vidati rane
i tko će ih previjati?
Tko će nam šiti posjekotine?

Sad znam, zima glumi moju udovicu.



četvrtak, 3. studenoga 2016.

Manifest skejtanja



Skejtanje. Ni jedna ulica nije ravna. Proziru se valovi asfalta.

Sve betonske prepreke, zidići, uzdignuća, stube, rukohvati… sredstva su poezije.

Daska unosi život. Kao što se borbeno more primirilo i dozvolilo čovjeku vičnom umijećima da se raduje na njezinim grudima, tako i beton i armatrua čeznu biti pripitomljeni i poljuđeni.

Tužan je govor krajobraza gradova. Laž, ne-apokalipsa. Govore čovjeku samo ono čega nema i čega neće biti.

Ali samo prstohvat poezije skejtanja, otkrije iz dubina svu ljepotu strogih linija.

Ljudska duša na četiri kotača puna je vjere i nade.


To je sveti prkos poezije.




petak, 28. listopada 2016.

Troskok



Ljubav je rudarski posao,
strah i trepet čovjeka
- najveće blago.

            -

Avenijom na biciklu,
konzerve s Utrina dišu
- jesenja jutra.

            -

Rođendan tintinabula,
Arvo Paert silazi u dušu
- uskrs kuca na tijelo.


srijeda, 26. listopada 2016.

Arsenij Tarkovskij - I ljeto je prošlo…


I ljeto je prošlo,
kao da ga nije ni bilo.
Na suncu je toplo.
Samo, to nije dovoljno.

Sve što se moglo zbiti,
kao bujno lišće
na dlan mi je sletjelo.
Samo, to nije dovoljno.

Ni dobro ni zlo
nije uzalud nestalo.
Sve je plamtjelo jasno.
Samo, to nije dovoljno.

Život me sklonio pod krilo,
uzeo me i spasio.
Doista sam imao sreću.
Samo, to nije dovoljno.

Lišća nisu zapaljena,
ni grane nisu slomljene.
Dan se sjajio prozračan kao staklo.
Samo, to nije dovoljno.




četvrtak, 2. lipnja 2016.

Ekonomija je za džentlmene - Petominutni eseji

Od vajkad slušamo o zlatnom teletu gospodarske obnove ili zlatnoj guski gospodarskog razvitka. Isto je to božanstvo koje nas opsjeda cijele bogovetne dane. Pogotovo u našem hrvatskom, vječno tranzicijskom društvu.

Gospodarstvo se zaista sastoji od zlata koje nije pogansko. Zlato toliko ljudsko koliko i Božje. Dovoljno je zadubiti se nad samoj riječi koja donosi smisao. Ali ne bilo kakvi. Onaj pravi, ljudski, osobni. Tu se istina krije.

Riječ gospodarstvo upućuje na čovjeka kao gospodina. On ima svoje gospodarstvo kojim gospoduje. Prije svega je gazda svog grunta. On ga čuva i njeguje, umije njime upravljati, a s druge strane sam grunt zauzvrat njega čuva. Gospodin je, rekli bismo, čovek i pol. Engleski jezik to razumije pa ga imenuje još i gentlemanom, nježnim čovjekom. Jer istinska snaga se očituje u mogućnosti izražavanja nježnosti. Ona se, po Tomi Akvinskome, stiče promatranjem i kontemplacijom prirode, jedinog bića koje od čovjekovih ruku nije načinjena. Baš kao što je to prva ikona Krista. U prirodi snažno odsjeva Istina i Ljubav kojom je svijet stvoren. Promatrajući prirodu, čovjek zadobiva Duha nježnosti i pravednosti, dajući mu sasvim nov stav u odnošenju prema drugome i sebi.

Naj taj je način gospodinovo gospodarenje obilježeno kao umijeće upravljanja i poslagivanja stvari, rekli bismo danas organiziranja, kako bi stvari bile u skladu sa sobom i sa samim čovjekom, pravedno i dobro raspodijeljene. To je briga za dom, kako uostalom ekonomija to kaže. To je nauk, znanje (i njena prateća mogućnost znanja iliti ne-znanje), o kući, domu - vlastitom, tuđem, našem. Najveći graditelj mostova Franjo govori o prapočelnoj zadaći, da čovjek brine oko zajedničkog doma ne zanemarujući nikoga, a ponajviše čovjeka. Ali ne bilo kako, za bilo što, a ponajviše ne bilo tko. Jer brinuti za dom može samo gospodin.

Gospodarstvo je zapravo umijeće ljubavi koje plemenitošću duha uređuje stvari i ljude dajući im mogućnost ostvarenja vlastitosti sebe samih. Ono omogućuje dobar i nesmetan život. A istinsko zlato gospodarstva ili ekonomije, zapravo je čovjek. Samo on, ako se obrati po prirodi, iz čije istine gospodarstvo proizlazi, može po-ostvariti plemenitost svega stvorenja.

Moguće je to i u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati izložbu Veličanstveni Vranyczanyjevi. Pametnom dosta ili tko ima oči neka vidi.