Osvaja
me uzbuđenje kad posjećujem
daleko
smetlište i bačene stvari koje
treba
sahraniti, a još više kad zavirim
na
stari tavan gdje se u vremenu
stare
i slomljene stvari odmaraju:
televizori
i stolci, igračke i kaputi,
svakojake
sitnice od jučer spremljene
za
sada zaboravljene; one nose
imena
moje bake i djeda
te
bojama živim crtaju slike
djetinstva
mog oca i majke.
Gore
iznad naših glava
spremljena
su u vakuumu usnulih sjećanja
i
želja davno ispunjenih, djetinstva
odavno
minulih.
Lutka
sklopljenih očiju
odmara
se u kartonskoj kutiji.
Nekoć
je sakupljala salvete,
sad
je nakupila rijetku zbirku
prašine.
Polako
trunu kaputi i komode
i
sa strepnjom osluškuju glasove
iz
dnevne sobe: ˝Mjesta više nema.
Na
otpad, na otpad!˝
Zaplesat
ću valcer nostalgije,
posljednji
ples prije rastanka,
s
tankim nitim svjetla
u
ovoj zlatnoj sobi sjećanja.
Prašina
mi puni pluća,
teško
se diše.
Do
ušiju mi tada
kao
posljednje pahulje snijega
doljeću
strašne riječi upozorenja:
˝Prašinu
dišeš, prašinu ćeš
izdahnuti.˝
Nema komentara:
Objavi komentar