četvrtak, 27. ožujka 2014.
srijeda, 19. ožujka 2014.
Gribojedovski valcer - Griboedovski valjs
Motiv eskapizma od vlastitiog položaja i situacije te motiv nostalgičnosti za nekim boljim i herojskijim vremenima uvijek su prisutni u životu osobe. Neki traže utjehu u alkoholu, neki bježe u maštarije, a neki pak daju oduška potisnutom nagonu. Još jednom ruski bard Aleksandar Bašlačov preciznim poetskim slikama tematizira stanje običnog čovjeka tamo negdje ˝gdje te svi znaju˝, a nitko ne pita za tebe. U tom slučaju, sasvim je blisko i razumljivo stanje našeg (anti)junaka Stjepana, koji iz faze običnosti prelazi kroz zanesenost pukim snom(!?) sve do rezignacije i očaja obilježenog samoubilačkim namjerama. Postmoderno je to stanje čovjeka izranjenog ideologijama, a u potrazi za velikom i istinitom Pričom.
U udaljenom sovhozu Pobjeda
ZIL* je star i ofucani bio.
A tamo je Stjepan Gribojedov,
i u ZIL-u je vodu vozio.
Na posao se sprema uzorno
po običaju pijano.
Doslovno, bijaše on čovjekom običnim
vodovozac Gribojedov Stjepan.
Poslije kupke žuri na ples.
I svaku bi ženu pipkao,
no u selu se pojavi s predstavom
poznati hipnotizer.
Na malenoj popljuvanoj sceni
zaista je činio čudesa.
Muževi iskazuju sumnju,
a babe bleju očima.
Sumornom se narodu smijao
i tada, da provjeri varku,
iz zadnjega reda ustane
vodovozac Gribojedov Stjepan.
Staloženo se popne na binu
i u tren bi poražen
iskusnim čarobnim pogledom
oštrim kao finski nož.
I zaplivala su poznata lica...
i usnio je čudesan san-
vidi on nebo Austerlitza,
nije on Štef, već Napoleon!
Na popljuvanoj sceni kluba
stoji, kao što je i stajao.
A nad njim kezi požutjele zube
čuveni hipnotizer.
Predvečer se vratio kući
i trusio je rakiju do jutra.
Posvuda je vonjao barut
i svuda se prolamalo ˝Hura!˝
Tek u srijedu ga se sjetiše.
Vrata razbe i u kolibu uđu.
A na njih je vodovozac Gribojedov
gledao smješeći se kroz omču.
Plavim očima ih promatra.
Troroga kapa padne mu iz ruke.
Na njemu je zaliven suzama
bio sivi carski kaput.
* ZIL - Moskovskij avtomobilnj Zavod Imeni I.A. Lihačjova (Moskovska tvornica automobila nazvana...)
U udaljenom sovhozu Pobjeda
ZIL* je star i ofucani bio.
A tamo je Stjepan Gribojedov,
i u ZIL-u je vodu vozio.
Na posao se sprema uzorno
po običaju pijano.
Doslovno, bijaše on čovjekom običnim
vodovozac Gribojedov Stjepan.
Poslije kupke žuri na ples.
I svaku bi ženu pipkao,
no u selu se pojavi s predstavom
poznati hipnotizer.
Na malenoj popljuvanoj sceni
zaista je činio čudesa.
Muževi iskazuju sumnju,
a babe bleju očima.
Sumornom se narodu smijao
i tada, da provjeri varku,
iz zadnjega reda ustane
vodovozac Gribojedov Stjepan.
Staloženo se popne na binu
i u tren bi poražen
iskusnim čarobnim pogledom
oštrim kao finski nož.
I zaplivala su poznata lica...
i usnio je čudesan san-
vidi on nebo Austerlitza,
nije on Štef, već Napoleon!
Vidi svoje eskadrone,
čuje grmljenje paljbe.
Zamjeti čudne događaje
u staklu dalekozora.
Lako procjeni položaje
i odlučnim pokretom ruke
dadne zapovijedi o početku sraza,
i u napad usmjeri odrede.
Pogođen silinim zanosom
lupao je u bubanj.
Bijaše on divlji Bonaparte
vodovozac Gribojedov Stjepan.
Pjevala su topovska zrna, i u žaru bitke
dohvati se svojih i neprijatelja.
Pljuvao je riječi molitve
nepoznatim francuskim bogovima.
Evo! Kraj bitke. Pobjeda!
Neprijatelj je poražen. Gardo, odmor!
Zaljulja se Stjepan Gribojedov
i sleti blaženi čas.
Na popljuvanoj sceni kluba
stoji, kao što je i stajao.
A nad njim kezi požutjele zube
čuveni hipnotizer.
Predvečer se vratio kući
i trusio je rakiju do jutra.
Posvuda je vonjao barut
i svuda se prolamalo ˝Hura!˝
Tek u srijedu ga se sjetiše.
Vrata razbe i u kolibu uđu.
A na njih je vodovozac Gribojedov
gledao smješeći se kroz omču.
Plavim očima ih promatra.
Troroga kapa padne mu iz ruke.
Na njemu je zaliven suzama
bio sivi carski kaput.
* ZIL - Moskovskij avtomobilnj Zavod Imeni I.A. Lihačjova (Moskovska tvornica automobila nazvana...)
srijeda, 12. ožujka 2014.
Muka po snijegu
Snijeg divlje pada, ukoso i gusto,
baš u tijelo usamljenog hodača.
Ne razabire se njegovo lice, tko je on,
samo se na bijeloj pozadini ocrtava,
siva figura.
Iz nje nešto strši u četiri smjera.
On sam je blijed,
od muke ponestaje mu dah,
do koljena gazi u snijegu.
Haljina sva je natopljena
vodom i krvlju.
Ne treba ni ljudske vike ni galame.
Dovoljna je rika vjetra
da proždre utješne riječi
još uvijek bijućeg srca
njegove majke.
Pokušaj, samo oči mu pogledaj
i vidjet ćeš trnje i suze,
krvave suze,
kako brazde obrazima
i kap po kap po snijegu
ostavlja put i sjeme.
Danas je tamo polje,
zeleno i tiho,
gdje mlado grmlje šipka
uzdiše pod rodom
svoje rumene djece.
baš u tijelo usamljenog hodača.
Ne razabire se njegovo lice, tko je on,
samo se na bijeloj pozadini ocrtava,
siva figura.
Iz nje nešto strši u četiri smjera.
On sam je blijed,
od muke ponestaje mu dah,
do koljena gazi u snijegu.
Haljina sva je natopljena
vodom i krvlju.
Ne treba ni ljudske vike ni galame.
Dovoljna je rika vjetra
da proždre utješne riječi
još uvijek bijućeg srca
njegove majke.
Pokušaj, samo oči mu pogledaj
i vidjet ćeš trnje i suze,
krvave suze,
kako brazde obrazima
i kap po kap po snijegu
ostavlja put i sjeme.
Danas je tamo polje,
zeleno i tiho,
gdje mlado grmlje šipka
uzdiše pod rodom
svoje rumene djece.
srijeda, 5. ožujka 2014.
Jean-Michel Basquiat - Portret umjetnika kao djeteta
Kao prelet meteora preko
neba, takva je bila karijera umjetnika Jean-Michel Basquiata (1960. – 1988.). Snažno
je zasjao na nebu i jednako snažno je sagorio. Živio je kratko. Umro je vrlo
mlad, navršivši za pop kulturu simbolično prokletih 27 godina. Glas o njemu,
kao genijalcu maudit, tako se dodatno
potvrdio.
Rođen u New Yorku u
obitelji useljenika, oca haićana i majke portorikanke, Basquiat se zarana susreo
s umjetnošću i to na pomalo bizaran način. U 7. godini preživio je automobilsku
nesreću, a vrijeme u bolničkom krevetu krati listajući knjigu Grey´s anatomy. Kasnije ga je majka, koja mu je
poklonila tu knjigu, vodila po njujorškim muzejima gdje se zbližio s djelima
suvremenih majstora kao što je Pablo Picasso. Upravo će gledanje skica dijelova
tijela i život u bolnici te promatranje Picassovih kubističkih slika
inspiriranih, između ostalog, afričkom umjetnošću, biti iskustvo koje će
Basquiat prenijeti u sva svoja djela. Nažalost, najtragičnija inspiracija bit
će njegova boja kože i društveni položaj, koji će mu posredno ˝pomoći˝ pri lansiranju
u svijet poznatih i slavnih.
U 17. godini je zauvijek
otišao od kuće. Roditelji su se već prije rastali, s ocem nije bio u dobrim
odnosima, a u školi je bio buntovan. Stigme zadobivene zbog pripadanja crnačkoj
rasi te bolno djetinjastvo okarakterizirale su ga kao neprilagođenog, bilo za
bijelu klasu (onu dobro stojeću i elitnu), bilo za normalan građanski život. Živio
je kao beskućnik i karijeru je započeo kao grafiter, ispisujući poeziju pod
pseudonimom SAMO.
To je bila njegova egzistencija, nešto što je naprosto morao raditi. Ipak, čežnja
za pažnjom i uvažavanjem (oduvijek je htio zadiviti oca i pokazati se uspješnim
pred njim) te borba s emocionalnom boli,
koju je donekle liječio slikanjem, djelomično su zatomljeni kada ga je prigrlio
svijet visoke umjetnosti. Basquiat je danas priznat i poznat kao
neoekspresionistički slikar zahvaljujući poznatim galerijama koje su bile
dominantne u svijetu umjetnosti i koje su diktirale njen put. Galerije su
lansirale Jean-Michela na tržište umjetnina i u svijet slave, a njima je bio
potreban crni umjetnik zbog vlastitog, unutarnjeg rasizma (prizor s izložbe:
hrpa bijelaca, koja pije bijelo vino i jedne bijelo grožđe).
U to
vrijeme, 1981. godine, sve više slika. Jednim dijelom mora prozivoditi u skladu
sa zakonom ponude i potražnje, koju diktiraju galeristi. Proizveo je gotovo
1000 slika i 1000 crteža. No kada je upitan neka opiše svoj rad, svoje
slikanje, odgovorio je da je to automatski većinu vremena i da to prozilazi iz
njegova bića, baš kao što Miles Davis svira trubu. Svu svoju energiju i cijelo svoje
biće posvetio je slikanju kao izrazu vlastite osobnosti.
Izvana pak kao da se cijeli
predao slavi, druženju sa poznatima i trošenju novca. No u sebi je ostao u
vremenu zarobljeno dijete. Bio je sramežljiv, naivan i povućen. Svijet kojem se Basquiat predao, parafrazirajući njegovu djevojku
Madonu, kao materijalni dječak u materijalnom svijetu, nije sposoban da njegovu duhovnu
bol, prazninu i strah, prouzročene patnjom, potpuno izliječi. Upravo
je doživljavanje sebe, svoje okoline i prošlosti leit-motiv njegovog opusa. Najreprezentativniji sabiratelji
njegovog duhovnog iskustva te djela koja su najekspresivnija su
slike Autoportret (1982), Nenaslovljeno (1981), poznata još kao
Glava ili Lubanja te Per capita
(1981).
Slika Autoportret
Time dolazimo na drugu sliku koja
govori upravo o svijetu sjećanja, zapažanja i podražajnosti na izvanjski
svijet. Pred nama je slika Nenaslovljena
Proživjeti prošlost vlastitog
naroda, parafrazirajući Berdjajeva, može se postići samo unutarnjim duhovnim
iskustvom njegove povijesti, tj. doživjeti i proživjeti njegovu sudbinu kao
vlastitu. Tako se ujedno proživljava smisao povijesti. U djelu Per capita
Sama kruna
Bibliografija:
Leonhard Emmerling, Basquiat, Taschen, Koeln, 2013.
Fred Hoffman, The Defining Years: Notes on Five Key Works, http://basquiat.com/artist-essay.htm
Jean-Michel Basquiat: Radiant Child (2010), r: Tamra Davis
Pretplati se na:
Postovi (Atom)