Igre pisaćom mašinom #2

Gribojedovski valcer - Griboedovski valjs

Motiv eskapizma od vlastitiog položaja i situacije te motiv nostalgičnosti za nekim boljim i herojskijim vremenima uvijek su prisutni u životu osobe. Neki traže utjehu u alkoholu, neki bježe u maštarije, a neki pak daju oduška potisnutom nagonu. Još jednom ruski bard Aleksandar Bašlačov preciznim poetskim slikama tematizira stanje običnog čovjeka tamo negdje ˝gdje te svi znaju˝, a nitko ne pita za tebe. U tom slučaju, sasvim je blisko i razumljivo stanje našeg (anti)junaka Stjepana, koji iz faze običnosti prelazi kroz zanesenost pukim snom(!?) sve do rezignacije i očaja obilježenog samoubilačkim namjerama. Postmoderno je to stanje čovjeka izranjenog ideologijama, a u potrazi za velikom i istinitom Pričom.

U udaljenom sovhozu Pobjeda
ZIL* je star i ofucani bio.
A tamo je Stjepan Gribojedov,
i u ZIL-u je vodu vozio.

Na posao se sprema uzorno
po običaju pijano.
Doslovno, bijaše on čovjekom običnim
vodovozac Gribojedov Stjepan.

Poslije kupke žuri na ples.
I svaku bi ženu pipkao,
no u selu se pojavi s predstavom
poznati hipnotizer.

Na malenoj popljuvanoj sceni
zaista je činio čudesa.
Muževi iskazuju sumnju,
a babe bleju očima.

Sumornom se narodu smijao
i tada, da provjeri varku,
iz zadnjega reda ustane
vodovozac Gribojedov Stjepan.

Staloženo se popne na binu
i u tren bi poražen
iskusnim čarobnim pogledom
oštrim kao finski nož.

I zaplivala su poznata lica...
i usnio je čudesan san-
vidi on nebo Austerlitza,
nije on Štef, već Napoleon!

Vidi svoje eskadrone,

čuje grmljenje paljbe.

Zamjeti čudne događaje

u staklu dalekozora.

Lako procjeni položaje

i odlučnim pokretom ruke

dadne zapovijedi o početku sraza,

i u napad usmjeri odrede.

Pogođen silinim zanosom

lupao je u bubanj.

Bijaše on divlji Bonaparte

vodovozac Gribojedov Stjepan.

Pjevala su topovska zrna, i u žaru bitke

dohvati se svojih i neprijatelja.

Pljuvao je riječi molitve

nepoznatim francuskim bogovima.

Evo! Kraj bitke. Pobjeda!

Neprijatelj je poražen. Gardo, odmor!

Zaljulja se Stjepan Gribojedov

i sleti blaženi čas.

Na popljuvanoj sceni kluba
stoji, kao što je i stajao.
A nad njim kezi požutjele zube
čuveni hipnotizer.

Predvečer se vratio kući
i trusio je rakiju do jutra.
Posvuda je vonjao barut
i svuda se prolamalo ˝Hura!˝

Tek u srijedu ga se sjetiše.
Vrata razbe i u kolibu uđu.
A na njih je vodovozac Gribojedov
gledao smješeći se kroz omču.

Plavim očima ih promatra.
Troroga kapa padne mu iz ruke.
Na njemu je zaliven suzama
bio sivi carski kaput.

* ZIL - Moskovskij avtomobilnj Zavod Imeni I.A. Lihačjova (Moskovska tvornica automobila nazvana...)

Muka po snijegu

Snijeg divlje pada, ukoso i gusto,
baš u tijelo usamljenog hodača.
Ne razabire se njegovo lice, tko je on,
samo se na bijeloj pozadini ocrtava,
siva figura.

Iz nje nešto strši u četiri smjera.

On sam je blijed,
od muke ponestaje mu dah,
do koljena gazi u snijegu.
Haljina sva je natopljena
vodom i krvlju.
Ne treba ni ljudske vike ni galame.
Dovoljna je rika vjetra
da proždre utješne riječi
još uvijek bijućeg srca
njegove majke.

Pokušaj, samo oči mu pogledaj
i vidjet ćeš trnje i suze,
krvave suze,
kako brazde obrazima
i kap po kap po snijegu
ostavlja put i sjeme.

Danas je tamo polje,
zeleno i tiho,
gdje mlado grmlje šipka
uzdiše pod rodom
svoje rumene djece.

Jean-Michel Basquiat - Portret umjetnika kao djeteta

Kao prelet meteora preko neba, takva je bila karijera umjetnika Jean-Michel Basquiata (1960. – 1988.). Snažno je zasjao na nebu i jednako snažno je sagorio. Živio je kratko. Umro je vrlo mlad, navršivši za pop kulturu simbolično prokletih 27 godina. Glas o njemu, kao genijalcu maudit, tako se dodatno potvrdio. 

Rođen u New Yorku u obitelji useljenika, oca haićana i majke portorikanke, Basquiat se zarana susreo s umjetnošću i to na pomalo bizaran način. U 7. godini preživio je automobilsku nesreću, a vrijeme u bolničkom krevetu krati listajući knjigu Grey´s anatomy. Kasnije ga je majka, koja mu je poklonila tu knjigu, vodila po njujorškim muzejima gdje se zbližio s djelima suvremenih majstora kao što je Pablo Picasso. Upravo će gledanje skica dijelova tijela i život u bolnici te promatranje Picassovih kubističkih slika inspiriranih, između ostalog, afričkom umjetnošću, biti iskustvo koje će Basquiat prenijeti u sva svoja djela. Nažalost, najtragičnija inspiracija bit će njegova boja kože i društveni položaj, koji će mu posredno ˝pomoći˝ pri lansiranju u svijet poznatih i slavnih.

U 17. godini je zauvijek otišao od kuće. Roditelji su se već prije rastali, s ocem nije bio u dobrim odnosima, a u školi je bio buntovan. Stigme zadobivene zbog pripadanja crnačkoj rasi te bolno djetinjastvo okarakterizirale su ga kao neprilagođenog, bilo za bijelu klasu (onu dobro stojeću i elitnu), bilo za normalan građanski život. Živio je kao beskućnik i karijeru je započeo kao grafiter, ispisujući poeziju pod pseudonimom SAMO. 

To je bila njegova egzistencija, nešto što je naprosto morao raditi. Ipak, čežnja za pažnjom i uvažavanjem (oduvijek je htio zadiviti oca i pokazati se uspješnim pred njim) te borba s  emocionalnom boli, koju je donekle liječio slikanjem, djelomično su zatomljeni kada ga je prigrlio svijet visoke umjetnosti. Basquiat je danas priznat i poznat kao neoekspresionistički slikar zahvaljujući poznatim galerijama koje su bile dominantne u svijetu umjetnosti i koje su diktirale njen put. Galerije su lansirale Jean-Michela na tržište umjetnina i u svijet slave, a njima je bio potreban crni umjetnik zbog vlastitog, unutarnjeg rasizma (prizor s izložbe: hrpa bijelaca, koja pije bijelo vino i jedne bijelo grožđe).

U to vrijeme, 1981. godine, sve više slika. Jednim dijelom mora prozivoditi u skladu sa zakonom ponude i potražnje, koju diktiraju galeristi. Proizveo je gotovo 1000 slika i 1000 crteža. No kada je upitan neka opiše svoj rad, svoje slikanje, odgovorio je da je to automatski većinu vremena i da to prozilazi iz njegova bića, baš kao što Miles Davis svira trubu. Svu svoju energiju i cijelo svoje biće posvetio je slikanju kao izrazu vlastite osobnosti.

Izvana pak kao da se cijeli predao slavi, druženju sa poznatima i trošenju novca. No u sebi je ostao u vremenu zarobljeno dijete. Bio je sramežljiv, naivan i povućen. Svijet kojem se Basquiat predao, parafrazirajući njegovu djevojku Madonu, kao materijalni dječak u materijalnom svijetu, nije sposoban da njegovu duhovnu bol, prazninu i strah, prouzročene patnjom, potpuno izliječi. Upravo je doživljavanje sebe, svoje okoline i prošlosti leit-motiv njegovog opusa. Najreprezentativniji sabiratelji njegovog duhovnog iskustva te djela koja su najekspresivnija su slike Autoportret (1982), Nenaslovljeno (1981), poznata još kao Glava ili Lubanja te Per capita (1981).

Slika Autoportret

prikazuje Basquiata (možemo ga prepoznati po dredlama) kao ratnika. Crna impozantna figura (dimenzije slike: 193x239) je u stavu velikog borac, heroja crnačkoga plemena iz daleke Afrike. Lice figure, koje je prikazano kao afrička maska, samo pojačava taj dojam. Dugi udovi, golo tijelo kome visi penis te plemenska maska ukrašena dredlama nagovješćuju mladog ratnika spremnog za boj sa svakom kaotičnošću crnog, bijelog ili neodređenog sivog svijeta. Primitivan, kubistički prikaz tijela svojstven je percepciji jednog djeteta. Pozadina je naslikana gotovo automatski, zaista energičnim potezima kista. Boja je u rasponu od crne i bijele do sive s tek pokojom naznakom živih boja crvene i žute. Kao da se ispod naslaga hladne i mračne žbuke nalazi neki življi svijet. Dovoljno je samo malo zagrepsti. Ovaj ratnik je dijete koje svojim kopljem tjera svijet kaosa i spreman je na razbijanje zidova kako bi se propustilo svijetlo života.

            Time dolazimo na drugu sliku koja govori upravo o svijetu sjećanja, zapažanja i podražajnosti na izvanjski svijet. Pred nama je slika Nenaslovljena

ljudska glava, prozirna i izranjena. Njezina bol vidljiva je u tužnim i umornim očima. Kao da je pregažena sudbinom. Basquiat je ovom slikom otkrio najunutarnije aspekte psihičkog života pa samim time nije isključiva njegova autobiografska namjera. Dualnost izvanjskog i unutarnjeg, usamljenosti i pažnje, boli i sreće, tuge i veselja kod Jean-Michela dobiva ovdje na svom punom izričaju. Slika djeluje kao da je naslikana u kolaž tehnici. Glava je slijepljena i zašivena, sklepana kao čudovište Frankenstein. Izgleda da se u njoj zadržava apsurdan kaos boli i patnje. Taj kaos je prisutan trajno, ali nekako labavo. Glava se jedva drži zajedno. Njegov život se pokazuje jedva održivim. Sve u svemu, teško je shvatiti i prihvatiti, tu bol, koja je došla izvana, a ukorjenila se u samom središtu. Sam auktor otkriva dubinu vlastite brige da pokaže svoje duhovno iskustvo sebe i svijeta.

Proživjeti prošlost vlastitog naroda, parafrazirajući Berdjajeva, može se postići samo unutarnjim duhovnim iskustvom njegove povijesti, tj. doživjeti i proživjeti njegovu sudbinu kao vlastitu. Tako se ujedno proživljava smisao povijesti. U djelu Per capita

suživljuje se, po prvi put, s tegobnom i mučeničkom sudbinom afro-amerikanaca. U centru je ponovno crna figura ratnika, u ovom slučaju boksača (možemo to primijetiti po boksačkim hlačama Everlast). No lik ratnika, boksača prikazan je kao kip Slobode s krunom koja lebdi iznad glave te s bakljom u lijevoj ruci. Basquiat će više puta prizvati poznate crnačke glazbenike i sportaše u svojim djelima i postaviti ih na pijedestal slobode i svetosti (npr. Charlie Parker, Sugar Ray, Jesse Owens itd.).

Sama kruna

česta je pojava u opusu Jean-Michel Basquiata. Čak je postala, u modificiranijem obliku, njegovim trademarkom, poput Nikeovog ili Coca-Colinog. Ona simbolizira duhovnost, nešto što transcendira realnost i daje joj viši i značajniji smisao. Natpisi na slici naslijeđe su grafiti pjesnika i od te slike grafiti natpisi bit će nerazdvojno svojstvo Basquiatovih slika. Ovdje savršeno odgovaraju i formi i sadržaju. E pluribus unum glasi u cijelosti moto Velikog pečata SAD-a i označuje zajedništvo svih američkih država. S druge strane per capita označava dohodak po glavi stanovnika. No razne države čiji popis se nalazi na lijevoj strani, pokazuju raznolikost u raspodijeli bogatstva. Neke od tih država poznate su po velikom broju crnačkog stanovništva i po rasizmu odnosno rasnoj segregaciji. Nije teško uočiti koje bi to dražve bile (npr. Alabama). Bol svakog crnca bol je i Jean-Michela. Važnije je ipak uočiti da postoje načela slobode i jednakosti koji povezuju sve ljude i samim time oni posjeduju neotuđivo dostojanstvo – ono što je u nama i ono što nam nitko drugi ne može oduzeti, a što nam svim moraju priznati. Crni boksač uspio je u svojoj borbi. On je izborio svoje mjesto pod bijelim reflektorima te je postigao stupanj svetosti. Zato donosi luč slobode svojoj braći. Slika je nabijena duhom povijesti, ali je i snažna kritika suvremenog duhovnog položaja nekih crnaca. Basquiat je jedan od njih. Poistovjećujući se s crnačkim boracima on se baca u isti ring, ali isto tako traži priznanje za sebe kao i za onog drugoga. To je ujedno demokratski ideal i ljudski ideal koji proglašava, ulazeći u stadion samoispunjenja, Jean-Michel Basquiat, usamljeno dijete koje želi biti oslobođeno straha i boli.

Bibliografija: 

Leonhard Emmerling, Basquiat, Taschen, Koeln, 2013.

Fred Hoffman, The Defining Years: Notes on Five Key Works, http://basquiat.com/artist-essay.htm

Jean-Michel Basquiat: Radiant Child (2010), r: Tamra Davis