Ruski redatelj iznosi svoja promišljanja o odnosu čovjeka, umjetnosti i Apokalipse. Izlaganje je održano na temu Snimanje filma i odgovornost umjetnika 1984. godine u Londonu u sklopu retrospekcije njegovih filmova.
Preveo Nikola B.
Nisam
previše naviknut na izlaganja, ona koja se spremam sam izlagati, pogotovo na
takovom mjestu kao što je crkva. Donekle robujem svojim koncepcijama. No, budući
da se ne spremam ni na kakvo posebno predavanje, a samo se spremam razmišljati
u smjeru što za mene kao umjetnika znači Apokalipsa, tada smatram da je time
situacija donekle spašena te objašnjava zašto sam se odlučio za to izlaganje.
Sama činjenica mog sudjelovanja na ovom
festivalu nosi, po mom mišljenju, apokalitični karakter. Ako bi mi, stoga,
nekoliko mjeseci prije rekli da je sudjelovanje moguće, ne bih povjerovao.
Ujedno, u posljednje vrijeme moj se vlastiti život odvija nekako apokalitično
te bi samim time moje nevjerovanje bilo potpuno prirodno i logično.
Možda
je Apokalipsa najveća pjesnička tvorevina napisana na zemlji. Ona je fenomen
koji u biti izražava sve zakone dane čovjeku odozgo. Znamo da su tokom mnogo
vremena nastajali sporovi o načinu čitanja dijelova unutar Otkrivenja svetog
Ivana. To jest, grubo govoreći, priviknuli smo se na činjenicu da se Otkrivenje
tumači, da se protumačuje. Upravo je to ono što se, po meni, ne smije raditi
jer Apokalipsu nije moguće tumačiti zbog toga što u njoj nema simbola. Ona je slika
(u smislu ikona, arhetip op.p.). U tom smislu, ako je simbol moguće
interpretirati, sliku se ne smije! Simbol se može dešifrirati, štoviše, može se
izvući iz njega određeni smisao, određenu formulu, u isto vrijeme kada sliku
nismo sposobni shvatiti, ali smo ju zato sposobni doživjeti i uz nju prianjati.
Jer ona ima bezbrojnu količinu mogućnosti za tumačenja. Kao da ona izražava beskonačnu
količinu veza sa svijetom, s kozmosom, s beskonačnim. Apokalipsa se javlja kao
posljednjim zvonom u tom lancu, u njoj se nalazi posljednji zvon koji završava
ljudsku epohu u duhovnom smislu riječi.
Živimo
u jako teškom vremenu i njezina se zamršenost povećava svakom godinom. Iako se,
dobro poznavajući povijest, možemo prisjetiti što se, ne jednom, govorilo o
približavanju apokaliptičnih vremena. Rečeno je: ˝Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te
čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!(Otk 1, 3)˝ Ništa
manje, zamršenost vremena je tako očigledna da mi ne možemo točno odrediti kada
nastupa ovo o čemu Ivan piše. Može se zbiti sutra, može se dogoditi za tisuću
godina. Baš je u tome smisao duhovne situacije čovjeka koji mora osjetiti
odgovornost pred vlastitim životom. Nemoguće si je predstaviti da je Otkrivenje
nastalo tada kada našeg vremena nije bilo. Radi toga se ne smiju donositi
nikakvi zaključci o tekstu Apokalipse s obzirom na naše današnje vrijeme.
Vi
ste zasigurno zamijetili da u Apokalipsi ima jako puno preciznih brojeva, datuma.
Preračunava se broj žrtvi i broj pravednika. No, po meni, to ništa ne znači, to
je samo sustav slika koji se doživljava emocionalno. Neki brojevi su točni trenuci
važni za doživljaj čovjekove sudbine, za znanje budućega. Objasnit ću
primjerom. Od djetinjstva jako volim knjigu Robinson
Crusoe i uvijek mi se strašno sviđalo i uzbuđivalo me brojanje stvari koje
su bile izbačene na obalu i koje su Crusoeu bile plijenom. Mi živimo
materijalizirano, ponavljajući u postojanju mjesto i vrijeme. To jest, živimo
zahvaljujući postojanju tog fenomena ili tih fenomena te smo osjetilima vezani
na njih zato što oni ograničavaju naše fizičke sposobnosti. Ali, kao što je
poznato, čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju te raspolaže slobodnom
voljom, dakle, sposobnošću za stvaranje. Od nedavna, no sasvim dovoljno davna,
često si zadajemo pitanje: ˝A zar nije stvaranje grešno?˝ Zašto se pojavljuje
to pitanje, ako nam je očigledno da nas stvaranje podsjeća da smo stvoreni, da
imamo jednog Oca? Zašto se pojavljuje takvo pitanje, ja bih rekao bogohulna
misao? Zato što je kriza kulture posljednjeg stoljeća dovela do toga da se
umjetnik prema sebi može ophoditi bez ikakvih duhovnih načela. Time se
umjetničko stvaranje pokazuje kao nekakav instinkt. Znamo da su neke životinje
obdarene estetskim osjećajem i mogu izraditi nešto dovršeno u formalnom i
naravnom smislu. Ističem sače koje pčele izrađuju da bi u njih spremale med. Umjetnik
se počeo odnositi prema talentu, koji mu je darovan, kao prema svojem
vlasništvu, a odatle se pojavilo pravo smatrati da talent ne nosi sa sobom odgovornost.
Time se objašnjava ta bezduhovnost koja caruje u suvremenoj umjetnosti.
Umjetnost se pretvara ili u nekakve formalističke pokuse ili u robu za prodaju.
Vama ne treba objašnjavati da se kinematografija nalazi na vrhuncu ovog stanja
jer, kao što je poznato, ona se rodila na kraju prošlog stoljeća na buvljaku s ciljem čiste zarade.
Nedavno
sam bio u Vatikanskim muzejima. Tamo ima ogroman broj odaja posvećenih
suvremenim religioznim slikarima. Naravno, to je potrebno vidjeti zato što je
to užasno. I ja ne shvaćam zašto su ta, oprostite mi, djela izložena na
zidovima jednog takvog muzeja. Kako to može biti na zadovoljstvo religioznim
ljudima i posebice crkveni katoličkim velikodostojnicima. To je naprosto
porazno.
O
suvremenoj krizi. Živimo u grešnom svijetu. Čovjek je rođen slobodnim i neustrašivim.
No naša povijest sastoji se od želje da se sakrije i zaštiti od prirode koja
nas sve više i više sili de se približavamo jedan drugome. Mi se ne približavamo
jer nam se sviđa biti jedan s drugim, niti zato da bismo dobili utjehu od
takvog zajedništva, već zato da nam egzistencija ne bude tako strašna. Takva
civilizacija je pogrešna ukoliko se naši odnosi grade na tom principu. Sva
tehnologija, koja se naziva tehničkim napretkom i koja vodi povijest, po svojoj
biti je proteza – ona produžuje naše ruke, izoštruje naš vid i dozvoljava nam
jako brzo kretanje. I to ima principalno značenje. Danas se krećemo nekoliko
puta brže nego u prošlom stoljeću. Ali radi toga nismo postali sretnijima.
Naša osobnost, naša tako reći personnalité,
došla je u sukob s društvom. Nije se razvijala harmonijski, naš duhovni razvoj
je podosta zaostao tako da smo postali žrtvama lavinskog procesa tehnološkog
rasta. Ne možemo se istrgati iz tog povijesnog toka čak i ako bismo to htjeli.
U konačnici, kada se u čovječanstvu javila potreba za novom energijom u obliku
tehnološkog razvoja, kada je ono otkrilo tu energiju, pokazalo se da po naravi
nije spreman da bi iskoristio njezinu blagodat. Mi smo kao divljaci koji ne
znaju što treba s elektronskim mikroskopom. Može biti da njime zabijamo čavle
ili rušimo zidove? U svakom slučaju, očito je da smo mi robovi tog sistema, tog
stroja kojega nije moguće zaustaviti.
Zatim,
u planu povijesnog razvoja postali smo nepovjerljivi jedan prema drugome, ne
vjerujemo da možemo pomoći jedan drugome (iako sve činimo da bismo zajedno
preživjeli), da mi sami, svatko ponaosob, po biti ne sudjeluje u društvenom
životu. Osoba nema nikakvo značenje. Ukratko govoreći, odbacujemo ono što nam
je dano od samog početka – sloboda izbora, sloboda volje. U tome ja smatram
našu civilizaciju grešnom. Ruski filozof i povjesničar Nikolaj Berdjajev
izrazito je precizno zamijetio da u povijesti civilizacije postoje dvije etape.
Prva je povijest kultura kada je razvoj čovjeka više ili manje harmoničan i
utemeljeno na duhovnoj osnovi, i druga kada počinje lančana reakcija koja nije
pod vlašću čovjekove volje, kada mu dinamizam ispada iz kontrole, kada društvo
odbacuje kulturu.
Što
je to Apokalipsa? Kako sam već rekao, po meni je to slika čovjekove duše s
njezinom odgovornošću i obvezama. Svaki čovjek doživljava to što se javlja temom
Otkrivenja svetog Ivana. Ne može ne doživjeti. U konačnici, radi toga i baš
radi toga možemo govoriti da su mu smrt i bol po biti jednaki ukoliko stradaje
i umire osoba ili završava povijesni ciklus te umiruju i stradaju milijuni. Čovjek
može podnijeti samo onu barijeru boli koja mu je dostupna.
O
našem konformizmu. U Otkrivenju je rečeno: ˝Znam
tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak,
ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.(Otk 3, 15-16)˝ To jest
ravnodušje, nezainteresiranost, izjednačavaju se s grijehom, s prijestupom prema
Tvorcu. Na drugoj strani: ˝Ja korim i
odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!(Otk 3, 19)˝ Ukratko, to je
doživljavanje kajućeg čovjeka, to je, općenito govoreći, početak puta. Takav
osjećaj javlja se raznim ljudima na razne načine u razno vrijeme. Recimo
Dostojevski. Postoji mišljenje da je on religiozni, pravoslavni pisac koji je
pripovijedao o svojim traženjima i o svojstvima svoje vjere. Meni se čini da
nije sasvim tako. Dostojevskij je objelodanio svoja velika otkrića jedino zato
da bi bio prvi koji je osjetio i izrazio probleme bezduhovnosti. Njegovi heroji
stradavaju od toga što ne mogu vjerovati. Žele vjerovati, ali ne mogu jer su
izgubili organ kojim se vjeruje. Savjest je atrofirala. I sa svakom godinom je
Dostojevskom to postajalo sve bolje i bolje razumljivim, čak pomodnim. To se događa
zbog činjenice što se taj problem široko razgranao te što je najteže vjerovati,
a uzdati se u milost uglavnom nije moguće. Naravno, sretan je čovjek kojega je
pohodilo to stanje. Daleko od toga da se svatko može time pohvaliti. Važno je
naglasiti, da bi sebe doživjeli slobodnim i sretnim, da je to djelo neustrašivosti.
Nekakvim
čudesnim načinom svi su ti problemi riješeni u Apokalipsi. Ona je u konačnici
priča o sudbini, o sudbini čovjeka koji je u sebi nepodjeljen kao individua i kao
društveno biće. Kada priroda spašava vrstu od izumiranja, tada životinje ne
doživljuju dramu postojanja. Utoliko ukoliko čovjek sam bira svoj put,
zahvaljujući slobodnoj volji, on ne može spasiti sve, ali može spasiti sebe. Baš
zato može spasiti druge. Mi ne znamo što je to ljubav, mi se s čudovišnom
nemarnošću odnosimo prema sebi samima. Pogrešno shvaćamo što znači ljubiti
samoga sebe, čak se prenerazujemo takvih misli. Jer mislimo da ljubiti sebe
znači biti egoistom. To je pogreška. Ljubav je žrtva. U tom smislu, da je
čovjek tako ne doživljava, možemo vidjeti sa strane, posredno. I vi, naravno,
znate za ove riječi: ˝Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.˝ Ljubiti samoga
sebe, to je kao temelj osjećaja, mjerilo. I ne samo zato što bi čovjek tako
spoznao samoga sebe i smisao svojega život, već također zato što uvijek treba
započeti od samoga sebe.
Ne
želim reći da sam u svemu uspio o čemu sada govorim. Daleko od toga da bih sebe
stavio za primjer. Sasvim suprotno, smatram da sve moje nesreće proizlaze
upravo iz toga što ne slijedim vlastite savjete. Bijeda se sastoji u tome da su
jasne i okolnosti i ishod, ali bijednom ishodu nas privodi naš pogrešan pogled
na stvari. Krivo bi bilo misliti da Apokalipsa nosi u sebi samo koncepciju
kazne. Može biti da je ono temeljno što nosi upravo nada. Usprkos tome što je
vrijeme blizu, a za svakog ponaosob ono je doista blizu, za sve nas zajedno
nikada nije kasno. Apokalipsa je strašna za pojedinca, no za sve nas ima nade.
I u tome je smisao Otkrivenja. Konačno, ta dijalektika izražena na način slike,
pojavljuje se za umjetnika inspirativnim, nadahnutim načelom, kojoj se nehotice
diviš, ukoliko je moguće u tom načelu naći točku oslonca u kakvom se god stanju
duše nalazili.
Oko
propasti prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, izrečene su
neobično lijepe riječi. O iščeznuću prostora: ˝I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad
je potrese žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i
otoci pomaknuše s mjesta.(Otk 6, 13-14)˝ Nebo, koje se sakrilo, zamotalo se
kao svitak (u ruskoj Bibliji umjesto knjiga stoji svitak op.p.). Nisam čitao
ništa ljepšeg. A evo još o tome što je proizašlo nakon skidanja sedmog pečata. Što
može reći svaki umjetnik o načinu kojim je to izraženo! Kako je moguće izraziti,
ne toliko o naprezanju, koliko o granici! ˝Kad
Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata.(Otk 8,1)˝ Kako
je rekao jedan moj prijatelj, ovdje su riječi suvišne. Skinut je sedmi pečat i
što se događa? Ništa. Nastupa tišina. Nevjerojatno! To odsustvo slike u ovom slučaju
javlja se najjačom slikom koju je moguće sebi predočiti. Kakvo čudo!
Ima
knjiga u kojoj je autor Castañeda napisao o priču novinaru, to jest o sebi, kako se naukovao
kod jednog meksičkog šamana. Potresujuće zanimljiva knjiga. No to nije bitno.
Stvorila se legenda da nije postojao nikakav šaman, da to nisu nikakvi
dnevnički zapisi te da je sve izmislio Castañeda: i način vlastitog naukovanja
pomoću kojega on želi izmijeniti svijet, i sam čarobnjak, i njegovu metodu. To
nikako ne osiromašuje bit djela, već naprotiv, obogaćuje ga. Štoviše, ako je
sve to izmislio jedan čovjek, čudo je tim veće, nego da jednostavno postoji u
stvarnosti. Ukratko, moja misao vodi tome da je umjetnikovo djelo, u konačnici,
uvijek čudo.
Još
jedan dijelić iz desete glave. O vremenu se također govori jako lijepo: ˝I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na
moru i zemlji, podiže k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova, koji
stvori nebo i sve što je na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što
je u njemu: ´Neće više biti vremena!´(Otk 10, 5-6)˝ To izgleda kao
obećanje, kao nada. I ništa manje, to ostaje tajnom. Zbog toga što u Apokalipsi
ima jedno mjesto koje djeluje potpuno strano za Otkrivenje: ˝A kad se oglasi sedam gromova, htjedoh
pisati, ali začujem glas s neba: ´Zapečati to što prozbori sedam gromova! Toga
ne piši!´(Otk 10,4)˝ Zanimljivo, što je Ivan sakrio od nas? I zašto je
rekao da je nešto sakrio? Zašto ta čudna stanka, primjedba? To su međusobni
odnosi Anđela i Ivana Bogoslova (tj. Evanđelista op.p.)? Što je to bilo što
čovjek ne treba znati? Jer smisao se
Otkrivenja nalazi u tome da bi čovjek spoznao. Može biti da nas sama ideja
znanja čini nesretnima? Razmislite: ˝I znanje umnožava tugu?˝ Zašto? Ili treba
sakriti od nas našu sudbinu? Koji je to trenutak sudbine? Ja ne bih, na primjer,
mogao živjeti ako bih znao proročanstvo o vlastitom životu. Život očigledno
odbacuje svaki smisao ako ja znam kako on završava. Naravno, imam u vidu osobnu
sudbinu. U tom detalju je nekakva nevjerojatna, savršeno neljudska plemenitost,
pred kojim se čovjek osjeća ne zaštićenim kao dojenče, ali istovremeno itekako zaštićenim.
Tako je učinjeno da bi naše znanje bilo nedostatnim, da bi ostavilo nadu, a da
ne bi oskvrnulo beskonačnost. U ljudskom neznanju jest nada. Neznanje je
plemenito. Znanje je vulgarno. Radi toga mi ta briga, izražena u Apokalipsi,
više daje nadu, nego li strah.
I
sada zadajem sebi pitanje: što moram činiti ako sam pročitao Otkrivenje? Sasvim
je jasno da ja ne mogu biti prijašnjim čovjekom, ne zato što sam se izmijenio, već
zato što mi je bilo rečeno: ˝Znaj da sam shvatio da sam obvezan promjeniti se.˝
U
vezi sa svime time počinjem misliti da je umjetnost, kojom se bavim, moguća tek
u tom smislu ukoliko ona ne izražava mene samoga, već sabire u sebi to što mogu
zapaziti u zajedništvu s ljudima. Umjetnost postaje grešnom tek kada ju počnem
upotrebljavati za vlastite interese i, najvažnije, kada sam sebi prestajem biti
zanimljiv. Moguće je da moja ljubav počinje po odnosu sa samim sobom.
Želio
bih zahvaliti onima koji su me pozvali na današnji susret, iako vam nisam htio
otkriti ništa novoga. Htio sam, i uspio sam u svojoj želji, razmišljajući u
vašoj prisutnosti, osjetiti važnost tog apokaliptičnog momenta i procesa. Dali
ste mi mogućnost pristupiti uvodu i vratiti se s nekom mišlju. Promišljati sam o
tom predmetu nije moguće. I spremajući se snimati novi film, spremajući se
učiniti novi korak, savršeno mi je jasno da se moram ponašati prema njemu ne
kao prema slobodnom stvaralaštvu, već kao prema postupku, kao prema nužnom činu.
Sam rad ne može donijeti zadovoljstvo i pokazuje se nekakvim teškim, čak
ugnjetavajućim dugom. Pravo govoreći, nikada nisam smatrao da umjetnik može
biti sretnim u toku svog stvaralaštva. Ili riječ nije prikladna? Sretnim? Ne,
nikada. Čovjek ne živi zato da bi bio sretan. Ima stvari koje su važnije od
sreće.
Veliko
hvala.
