U gradu vrijeme čeka kao tat.
Bojim se požutjelog lišća
i pitam se hoću li te naći
vedru kao nekad,
kako sjediš na klupi posutoj rosom
umilno gledajući djecu na pohrđalom
vrtuljku
- posrćem od laganog potresa
dok brojim korake nabujalih oblaka;
još malo pa će podne.
Moje šarenice su upile
boju tvoje kože
- dva vrapca će uzletjeti,
ne velikim skokom ni zamahom krila,
već snagom osunčanih srca:
potiho
potajno
