Neboderi krovove nemaju.
jadna su to zdanja,
žalim ih ja.
Ćelavim svojim tjemenom
oblake škakljaju, ta oni
od smijeha plaču
pa nebodere po tijelu
suzama obliju.
Čujte neboderi, prozirni divovi!
Vidim u vaša tijela
hladna i crna.
Sve više i više u nebeske sfere rastete.
Pazite! da koban ne bude
tragičan vaš lov za suncem.
O kule ste vi, kule jeste
od karata, pijeska, skupocjenog
stakla, ali od svega najviše
jedna i jedina ste kula babilonska.
Nema komentara:
Objavi komentar