Torinsko platno kao umjetničko djelo po sebi - Fabrice Hadjadj

Tekst u kojem vidimo da, kao što ženino veo upućuje na njenog muža, tako slika koja otkriva Krista ne gubi na svojoj mističnosti.

Tijekom četrnaest dana od 11. travnja do 23. svibnja 2010. godine više od dva milijuna posjetitelja pojurilo je u Torinsku katedralu vidjeti veliko platno rasprostrto poput sjajne mulete[1] nabijene mističnošću. Jednostavne nabijenosti, dakako. Sve počinje s napornim stajanjem u vijugavom redu dugom nekoliko kilometara, među šarolikim mnoštvom o kojem muzeji puni svakojakih umjetnina mogu samo sanjati: sve društvene skupine, svih obrazovnih razina, svih godišta i staleža, u haljinama i radničkim hlačama, na nogama, na štakama, s dječjim kolicima ili onima za invalide, pa čak i na nosiljkama, govoreći sve jezike žamora Pedesetnice. Skoro trosatno čekanje u redu (strpljivo, postojano, ponekad rezignirana pogleda) za samo nekoliko sekundi blaženog pogleda. Trenutak tog gledanja dovoljan je za dugu estocadu.[2] Ovo je Paul Claudel izjavio povodom objavljivanja prvih negativa lica s platna 1898. godine: „U tim zatvorenim očima, u toj konačnoj figuri i otisku vječnosti, ima nečeg razarajućeg. Kao što mač zarinut u srce donosi smrt, tako taj otisak doziva svijest. To je stvar tako strašna i tako lijepa da se pred njom ne može pobjeći pa preostaje samo štovati je.“ Toliko o bježanju, osim ako nije izlika? No Platno me ne zanima toliko pod vidom čašćenja, koliko pod estetskim vidom: kako „neka stvar tako strašna i tako lijepa“ nosi na neki način „svijest“ zapadne umjetnosti, posebno one moderne, suvremene?

            Prije svega, potrebno je razmotriti intelektualni vid po kojem nam se taj čudnovati koprenasti  predmet pridaje. To uključuje i znanost i vjeru. Znanost se sudara o taj predmet, a vjera nas upućuje da idemo onkraj njega. Sve činjenice koje nam je dala znanosti nastale od mnoštvo pomnjivo provedenih istraživanja, nisu uspjele ni opovrgnuti ni potvrditi autentičnost platna s potpunom sigurnošću. Podaci karbonskog istraživanja provedenog 1988. godine ukazuju na njezino srednjovjekovno porijeklo, no ti su rezultati odmah dovedeni u pitanje. Ne samo da uzorak nije bio valjan, već se u metodi istraživanja nije uzelo u obzir vjerojatnu izloženost platna ugljiku u požaru iz 1532. godine te radijaciju protona pomoću kojih se izradila slika. K tome, djelić tkanine tipičan za stari Orijent, prisutnost peluda iz Jeruzalema, trodimenzionalna slika izrađena od strane NASA-e, odsutnost boja te prisutnost krvi s viskoznošću koja pretpostavlja preminulu osobu koja nije mogla ostati zamotana više od 36 sati, idu u prilog autentičnosti koja ipak ostaje u redu neobjašnjivosti.

            S druge strane, Katolička Crkva, sljedeći svoju ikonofilsku i protuidolatrijsku tradiciju, zabranjuje našu očaranost Platnom. Pri zadnjem njezinom izlaganju, za jubilej 2000. godine, Ivan Pavao II. je ponajprije dugo vremena proveo pred svetohraništem, zatim je razmatrao pred Platnom, a na kraju se zaputio na susret s hodočasnicima. Njegova vjera na dva načina relativizira Platno: pod vidom stvarne prisutnosti prema kojoj i najmanja hostija koja se nalazi u najudaljenijoj crkvici nekog predgrađa, sadrži nešto neizmjerno vrijednije no što je to Torinsko platno, i pod vidom prave slike, slike bližnjega, koja kao ikona Krista, ima neusporedivo veću vrijednost, ma kako ružna ona bila. Nalazimo se, dakle, pred estetskim predmetom po sebi. Borges definira poeziju kao „neminovnost objave koja se još nije zbila“. To se ovdje događa, u prvi mah, djelovanjem platna pomoću kojeg razumijemo granicu između onemoćalosti razuma i moćnosti vjere. Ono nas nuka da idemo onkraj znanstvenog objašnjenja, ali  nas istovremeno ostavlja na pragu teologalnog štovanja.

            Uzmemo li sada u obzir materijalna rješenja novih spoznaja, sve je tako zamišljeno da se omogući jedan sasvim novi susret s ovim predmetom. Torinsko je platno 2002. godine bilo odvojeno od Nizozemskog platna koje mu je dugo vremena bilo poput noseće podloge. Danas, izloženo po dužini i položeno okomito na bok u zaštitnom staklenom okviru, nalazi se samo jedna tkanina debljine manje od tri milimetara, to svjetlija i prozirnija što je njegova pozadina osvjetljenija. Ulazeći u Torinsku katedralu, bijeli pravokutnik razdire tamu. Taj efekt pojačava ono što se može nazvati znakom osporavanim (Lk 2, 34), tj. jedinstvom krvave strave i prosvjetljujućeg mira. Sve što nam je vidljivo u toj slici, postojanoj i krhkoj poput dima, jest tijelo u stanju mrtvačke ukočenosti, natečenih obraza, otvorenog lijevog boka između petog i šestog rebra, lubanje izbodene trnovom krunom, leđa izbrazdanih bičem s čakljama, bradom čupanom rukama svetogrdnika te dlanovima i stopalima probodenima čavlima zlikovaca... I ovo tijelo jednog Židova, osuđenog i podvrgnutog nezamislivim mukama, daje nam se na ovom komadu tkanine kojeg židovski zakon proglašava nečistim i nedodirljivim. Upravo nas to pogađa jer nam se u isto vrijeme to nečisto pokazuje u zapanjujućoj čistoći - strava odlazi u čist i umirujući san, u nježnu bjelinu snijega na suncu: mrlja postaje bezgrešna. Zar baš o toj mrlji, toj nečistoći, suvremeni umjetnik, posebno ako je nevjernik, nikada nije prestao razmišljati: kako otkupiti nečistoću i pomiriti, bez umanjivanja, strahotu smrti s ljepotom života?

Secondo Pia

Horizont suvremene umjetnosti

                                                                       Ad Reinhardt

                Postoje tri sinteze kojima nas ovo čudesno platno uči: sintezi relikvije i slike, apstraktnog otiska i realističnog lika te onog vidljivog i nevidljivog. 1) Torinsko je platno ponekad relikvija, to će reći, predmet sačuvan zbog tjelesne blizine s Kristom, a ponekad slika, jer izaziva divljenje zbog svog vizualnog prikaza. Sve ono što je na Platnu vidljivo, jest ono što je u njemu bilo zamotano. Otisak pretpostavlja zagrljaj, to više što vidljivo ne priziva samo svjetlost, već prije svega utjelovljenje. Oko je pozvano dotaknuti, a tu mislimo na taktilni pogled kojeg Yves Klein traži svojim monokromima i antropometrijama. 2) Realističnost slike je usporediva s negativom fotografije čija, više ili manje tamna boja, ne ovisi toliko o razlici u pigmentima, koliko u većoj ili manjoj razdaljini tijela i tkanine (otuda dolaze trodimenzionalne informacije te, konačno, afirmacija reljefnosti tijela onkraj istančanosti svjetla). No taj je realizam nekako detaljan, zamućen i k tome sadržan u toj apstraktnoj kompoziciji načinjenoj dvjema paralelnim crtama potamnjelih nabora, dvostrukim trokutima nastalih od uništenih dijelova, crnih mrlja, ugljena i krvi. Najprofinjenija ikona susreće se sa slobodnim platnom Alberta Ayme ili Suport – Surfacea, anatomska se figura zaručuje sa zipovima Barnetta Newmanna (njegove Stations of the Cross izričito citiraju naš predmet). 3) Većina reprodukcija povećava kontrast i pojačava sliku Platna. Ovdje mislimo na poznati negativ Secondo Pia (pomoću kojeg je izrađena fotografija u pozitivu) ili određene fotografije koje zatamnjuju platno, a ističu lik. To je uvijek tehnički posao kojim se dobiva sumnjiva čitljivost. Vjerovalo se kako se time platno želi približiti javnosti, no to ga je samo svelo na razinu reklame. U biti, sve što se gleda izravno, licem u lice, krajnje je osobno i intimno. Ništa se ne događa na silu. Ništa se ne može nametnuti. Nailazimo na stvar na granici zamjetljivog koje se otkriva jedino čežnji. Kao i kod slika Ada Reinhardta – stvari objašnjavaju svoje dubine onome tko je dovoljno ponizan čekati.

                                                                        Barnett Newman

            Konačno, čini se da Platno stoji na svim granicama. Zbog toga se ono može promatrati pod vidom suvremene umjetnosti, uzevši i pojasnivši sve njezine izražaje i traženja: bijele kvadrate na bijeloj podlozi, body art, akcijsko slikarstvo, pliage Simona Hentaia, krv Michela Journiaca, klišeje smrti Joela-Petera Witkina, memorijale Christiana Boltanskog, performanse u potrazi za zbližavanjem umjetnosti i svakodnevnog života te uvijek veliki happening nadahnut smrću i uskrsnućem tijela... Céline je tražila od pisca da „svoju kožu prostre na stol“ i, evo, ova je koža kao stolnjak. Georges Bataille je zahtijevao da razmišljamo na način na koji „djevojka skida haljinu“, i evo, ovo je tijelo svučeno do svog nestanka, a njegovo je platno, tj. pokrov, kao svadbeno odijelo koje se ostavlja na pragu ljubav.

                                                                          Joel-Peter Witkin

Iz časopisa Art press, broj 371, listopad 2010. godine, str. 54 – 56.

S francuskog preveo Nikola Bolšec.

---

[1] Crvena tkanina na štapu kojom se koriste toreadori,borci s bikovima.

[2] Čin toreadorovog zabijanja mača u bikovo tijelo tijekom koride ili borbe s bikovima.

+ + +

Mitteleuropa nije zemlja izmišljena,
terra incognita ili karta Međuzemlja
- to je KaKanija do Baltika,
život neželjne djece i glazbe Panaceja,
ugljeva slobode
što se epovima pale,
riječi koje se za život
protiv bajuneta bore.
Czesław Miłosz nadu
iz Amerike šalje
dok Imre Nagy kao sablast
kuca na vrata ambasada
tražeći svoje kosti;
a Jan Palach paleći meso
slobodu traži u noći
dok Blago Zadro
neutaživo gusjenice drobi.

Mitteleuropa je zelena njiva,
Summa contra Gentiles.
- skeletni plug Kobe
ore ognjišta i mozgove
i poručuje:
LiLaEs je probisvijet.

Tramvaj broj 1939
uvijek vozi
mirisnom kaldrmom Pešte i Požuna,
preko barikada Slavenskih proljeća
- to je cesta Trpinjska.
Pavé, pavé! pohotno viču kondukteri
dok im puške s ramena lete,
a koljena zvekeču
pod grbavom zemljom
popločenom kostima stjegova.
Ah, Varšava i Vukovar
dva su grada bratska
- na obalama sjede
i suze u rijekama peru
dok pomahnitala utroba Istoka
i misaona tvar Zapada
drobe narode srca.
Vučedolska golubica
ionako nema krila
da se s raketama utrkuje
- svjetina kliče: Lebensraum,
a sudac penale ne dosuđuje.

Also, dakle...
Mitteleuropa je slobodna Europa
što časti sjećanje
i štuje solidarnost,
- život ne prolijeva
kanalizacijima Progresa.
Vergisst mich nicht
i još Hrvatska ni propala
dok stoje predziđa
istinskog čovjekoljublja
- Karol Woytiła to lajka.

* X *

Lijep, ljepši, leptir:
trepeće krilima
namiguje kicoš među kukcima
na usnama cvjetova
- koketira s očima prolaznika.
Mami čovjeka
kao zaigranog mačka,
iskušava svog ljubavnika
staklenim drhtajima.
Ali ljudske šape
jedino su sposobne
da ga leta oslobode
i u mašnu pretvore.
A leptirove su boje i platna
povlastica koja krotkima pripada
- dojenčadi i Suncu
i nikome više.

Igre pisaćom mašinom #7

* + *

Aralsko more sjaji se bijelo,
mrtvi brodovi plove gonjeni pješčanom olujom.
Jedra im se tanadi prašine pune,
kobilicom umor u dno upisuju.
A iza ugla sunce se kesi
- svoju pobjedu nad vodom slavi.

Ribari prosiplju plaću,
bacaju mreže u jeku valova
- stateri iz riba su iščezli.
Kravlje truplo mesom zemlju topi,
zabranilo se slatko vime pijeskom.

Čini se da je praznina pobjedila punoću,
siromaštvo izobilje, vjetar tišinu.
Ex nihilo nihil fit
- čovjek je konačno porazio život.

Dođi Gospodine, Galilejsko jezero
bogatstvom obdari,
njena bedra sudbinom napuni.

Kino - Vidjeli smo noć/Vidjeli noč

Jedna od najpoznatijih ruskih rock grupa iz 80-ih, iz vremena perestrojke, iz vremena Sovjetskog Saveza. Viktor Tsoi, njihov frontmen i pjevač, bio je jedna od najvećih zvijezda ruskog rocka te je uživao veliku popularnost. Tragično je poginuo u automobilskoj nesreći 1990. godine u dobi od 28 godina.

Izašli smo iz kuće kada se u svim prozorima

svjetlo gasilo jedno za drugim.

Vidjeli smo kako odlazi posljednji tramvaj.

Taksi vozi, ali nemamo čime platiti,

i nemamo čime putovati pa hodamo sami.

Na našem radiju kazeta je pri kraju. Premotaj.

Vidjeli smo noć

Hodali smo cijelu noć sve do jutra

Vidjeli smo noć

Hodali smo cijelu noć sve do jutra

Vidjeli smo noć

Hodali smo cijelu noć sve do jutra

Vidjeli smo noć

Hodali smo cijelu noć sve do jutra

Uđi u telefonsku govornicu,

reci da zatvore vrata. U svom stanu

izuj obuću: hodat ćemo bosi.

Imamo cigarete i šibice,

i bocu vina, a ona nam pomaže čekati,

pomaže nam povjerovati da sve spava

i da smo nas dvoje zajedno.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

Vidjeli smo noć.

Hodali smo cijelu noć sve do jutra.

* * *

Ragbi lopta je kak jajce,

meni kinder jaje nije draže:

čokolada i platične igračke 

pravom mužu surprajz nije

- beži levo beži desno 

sam da zver do crte dojde!

Ništ ne smeta - počkalji ga

i pod rebra fletno vudri

- to je ipak igra 

kakvu dečec treba.

. . .

Sjeo bih u Wassilija
i gledao Moneta.
Pokušao bih proniknuti
u čemu je ta čudan kombinacija,
gorko slatka tajna veza
između kista i švas aparata.

Mora biti ljepota
inače odlazim s planeta.

* * *

Ostani, ostani, ostani!

Molio sam te šuteći,

stisnutih usana kraj tebe

sjedio sam

i nisam htio dopustiti

da mi tvoje tijelo,

oblik tvoje ženstvenosti

iščezne.

Pojavljuješ se iz snova

tako blještave dosade

koja se javnicima

žonglerski lopta

i ne dopušta im

uzeti time-out.

Ali,

moje su se oči

navikle na tamu

i u njoj naći svjetlo

jer božanska ljubomora

pravo vidi.

I žudim za tom iskrom,

otiskom u praznini,

ružem na rubu čaše

što su tvoje usne ostavile.

Ja sam čaša

barem to želim biti,

pomalo prazna,

pomalo puna,

krhko providno staklo

koje breme ispraznosti tišti

s jasnom i pitkom željom

koja se neda

od svakoga ispiti.

Moj strah praznine

dar je usnama,

čistom ispunjenju

što se ne može isprati

ni vodom ni deterđentom.

Sljubljeni do kraja,

crveni ružu

na hladnome staklu,

autografu neprocjenjivi

na praznoj glinenoj ploči

pijmo jedno iz drugog.

Ostani, ostani, ostani!

Jutro akmeizma - Osip Mandeljštam

I

Pri ogromnom emocionalnom previranju, povezanom s umjetničkim stvaralaštvom, poželjno je da se razgovori o umjetnosti odlikuju najvećom suzdržljivošću. Za veliku večinu ljudi, umjetničko je djelo sablažnjivo to više ukoliko se po njemu očituje umjetnikov svjetonazor. Međutim, umjetniku je svjetonazor oruđe i sredstvo, kao što je čekić u rukama zidara, i ono jedino stvarno jest djelo samo.

Postojanje je puno veći ponos umjetniku. On ne želi drugoga raja osim postojanja i kada mu se govori o stvarnosti on se gorko nasmije jer puno bolje poznaje uvjerljivu stvarnost umjetnosti. Uobrazilja matematičara, ne suzdržavajući se uvesti u kvadrat nekakav desetoznačan broj, ispunjava nas nekom vrstom divljenja. No mi odveć često ispuštamo iz vida da pjesnik pojavu podiže na destoznačnu razinu te da nas skromna izvanjskost umjetničkog djela često obmanjuje s obzirom na čudovišno zgusnutu realnost kojom umjetnost ovladava.

Ta stvarnost u poeziji je riječ kao takva. Sada, naprimjer, izlažem svoju misao po mogućnosti u točnoj, no nikako u poetskoj formi, u biti govorim u znakovima, a ne riječima. Gluhonijemi odlično razumiju jedan drugoga i željeznički semafori u potpunosti izražavaju složeno značenje bez pribjegavanja pomoći riječi. Na taj način, ako bi se smisao smatrao sadržajem, sve ostalo što se nalazi u riječi trebalo bi držati za običan mehanički privjesk koji samo otežava brzi prijenos misli. Polako se rađala ˝riječ kao takva.˝ Postepeno su svi elementi riječi, jedan za drugim, potjerani u spoznaju formi te se spoznajni smisao, Logos, sasvim pogrešno i proizvoljno smatra sadržajem. Od te nezaslužene počasti Logos jednostavno proigra. Logosu samo treba ravnopravnost s drugim elementima riječi. Futurist, pitajući se o spoznajnom smislu kao o materiji stvaralaštva, lakomisleno ga baca vodu i u biti je ponovio tešku pogrešku svojih preteča.

Za akmeiste je spoznajni smisao riječi, Logos, tako predivna forma, kao što je glazba za simboliste.

I ako kod futurista riječ kao takva još uvijek hoda na četiri noge, u akmeizmu ona prije svega zadobiva dostojniji, uspravan položaj i korača u kameno doba svog postojanja.

II

Snaga akmeizma nije u oštrici mača dekadenstva. Akmeizam se, za one koji su obuzeti duhom stvaralaštva, ne odriče malodušno od svog tereta, već ga radnosno nosi kako bi probudio i izrazio u njemu spavajuće sile arhitekture. Graditelj kaže: ˝Ja gradim, dakle u pravu sam.˝ Svijest nam je naše ispravnosti u poeziji draže od svega i s prezirom odbacujući igrarije futurista, za koje ne postoji veća slast kao što je  probadanje pletećim iglama tešku riječ, mi u odnose riječi uvodimo gotiku slično kao što ju je Sebastian Bach potvrdio u glazbi.

Koji bi se bezumnik usudio graditi, ako ne vjeruje u postojanje materijala, čije protivljenje mora pobijediti? Oblutak se kaldrme pod rukama graditelja pretvara u supstanciju i nije za graditeljstvo rođen onaj za koga zvuk dlijeta koji razbija kamen nije metafizički dokaz. Vladimir Solovjov je posebno iskusio proročki užas pred sedam finskih kamena. Nijema ga je blagoglagoljivost granitnog bloka potreslo kao zlo bajanje. No Tjutčevljev je kamen, koji se ˝s gora svaljuje, lijega u dolini, survajući se sam od sebe ili bijaše odrinuti mislećom rukom,˝ jest riječ. Glas materije u tom neočekivanom padanju zvuči kao razgovijetan govor. Na taj se zov može odgovoriti samo arhitekturom. Akmeisti s udivljenjem podižu tajanstvenost tjučevskih kamen i postavljaju ga u temelj svoje građevine.

Kao da kamen upućuje na neko drugo postojanje. On sam je u sebi otkrio sakrivenu moguću sposobnost sila, kao što je to kod križastog svoda, sudjelovanja u radosnom međudjelovanju sebi sličnih.

III

Simbolisti su bili loši ukućani, oni su voljeli putovati, ali im je bilo loše, ne po sebi, u spremištu njihovog organizma i u spremištu svijeta koji je pomoću svojih kategorija izgradio Kant. Kako bi se uspješno izgradio prvi uvjet, iskreni pijete prema trodimenzionalnom svijetu, treba gledati na njih ne kao na teret i na nesretnu slučajnost, nego kao na Bogom dani dvorac. U biti, što vi kažete o nezahvalnom gostu, koji živi na račun gazde, iskorištava njegovo gostoprimstvom, ali ga zapravo prezire u duši i samo razmišlja o tome kako da ga nadmudri. Stvarati se može sam u ime tri dimenzije budući da su one uvjeti svake gradnje.  Evo zašto je arhitekt nužan biti dobrim ukućanom, a zašto su simbolisti bili loši graditelji. Graditi znači boriti se s prazninom, hipnotizirati prostor. Dobro je koplje gotičkog zvonika zlo jer je sav njegov smisao probiti nebo, prigovoriti mu da je ono pusto.

IV

Posebnost čovjeka čini osobitim, ono se podrazumijeva i uvodi nas prema kudikamo značajnijem razumijevanju organizma. Ljubav prema organizmu i organizaciji akmeisti dijele s fiziološki genijalnim srednjevjekovljem. U potjeri za točnošću, 19. je stoljeće izgubilo tajnu istinske složenosti. Ono što se u 13. stoljeću pokazivalo kao logički razvoj razumijevanja organizma, naime gotička katedrala, danas estetski djeluje kao čudovište: Notre Dame je blagdan fiziologije, njezin dionizijski pir. Ne želimo se zabavljati šetnjom po šumi simbola jer imamo djevičanskiju, neprohodniju šumu – božanstvenu fiziologiju, beskonačnu složenost našega tamnoga organizma.

Srednjovjekovje, razlikujući se svojim feudalnim razumijevanjem čovjeka, osjećalo je i prepoznalo svakoga za savršeno nezavisnog od njegovih zasluga. Naslov majstora se davao sa zadovoljstvom i bez nećkanja. Najskromniji obrtnik, najneznatniji službenik ovladao je tajnom važnosti čvrstog, pobožnog dostojanstva, toliko karakterističnog za to razdoblje. Da, Europa je prošla kroz labirint istančane kulture, kada se apstraknto bivstvovanje, ničim uljepšano osobno postojanje, cijenilo kao podvig. Odatle dolazi aristokratkska intimnost koja povezuje sve ljude, a koja je tako strana duhu jednakosti i bratstva Velike Revolucije. Nema jednakosti, nema suradnje, postoji sudjelovanje bića u zavjetu protiv pustoši i nebića.

Ljubite postojanje stvari više no sami sebe i svoju bit više no sami sebe, to je jača zapovijed akmeizma.

V

A=A: kako prelijepa pjesnička tema. Simbolizam se mučio, davio zakonom istovjetnosti, a akmeizam ga čini svojim načelom i predlaže ga namjesto simbolističkog a realibus ad realiora.[1] Sposobnost čuđenja je stožerna vrlina pjesnika. Ta kako se tada ne čuditi najplodotvornijem od svih zakona, zakonu istovjetnosti. Tko je prožet čudesnim divljenjem pred tim zakonom taj je bez sumnje pjesnik. Na taj način, priznajući suverenitet zakona istovjetnosti, poezija dobiva u doživotan feudalni posjed sve postojeće bez uvjeta i ograničenja. Logika je carstvo neočekivanog. Logički misliti znači neprestano se čuditi. Zaljubili smo se u glazbu dokaza. Logička veza za nas nije pjesmica o životu, već simfonija s orguljama i pjevanjem, tako teška i nadahnuta da je dirigent prinužden napregnuti sve svoje sposobnosti kako bi mogao biti podložnim izvršiteljem.

Kako je uvjerljiva Bachova glazba! Kakva moć dokaza! Dokazivati i dokazivati sve do kraja: unijeti nešto u umjetnost na vjeru, umjetnika je nedostojno, lako i dosadno...

Mi ne letimo, penjemo se toliko na taj toranj, koji sami možemo podići.

VI

Srednjovjekovje nam je blisko zato što je na visokoj razini ovladalo osjećajem za granice i ograde. Ono nikada nije miješalo razne planove i prema onostranome se odnosilo s velikom suzdržanošću. Plemenita mješavina razumnosti i mistike i osjećanja svijeta kao živog sklada čini nas srodnima s tom epohom i potiče nas da se nadahnjujemo na snazi djela proizvedenih na romanskoj zemlji oko 1200. godine.

---

[1] „Od realnog prema najrealnijem“ parola je postavljenja od Vjačeslava Ivanova u njegovoj knjizi Po zvijezdama. Filozofski, estetski i kritički pokušaji, CPB, 1909., 305: ˝Dokazivat ću ispravnost stava tako da će nam u odgovoru cijeli lanac uzroka drhtati, od alfe do omege posljedično, da naučimo nositi „lakše i voljnije nemirne okove bića.˝

1912 (1913?) (1914?)

Ono što se zove "custom longboard"...

... ili poetika lebdećeg hodanja na vlastitom rukom načinjenoj dasci.

Igre pisaćom mašinom #6

* * *

Poetiziranje na Majčin dan. 

Razmišljanje, drugi fragmenat četvrte zapovijedi.

Moja je majka najviše patila,
u sebi je prebirala žalosna otajstva
kad su djeca šutjela
i samo u svoje tanjure gledala.
Kao sv. Sebastijan je trpjela
zbog tupih strelica
nemarno odapetih
prema njenim raskriljenim grudima,
prema upokojenim rukama
iz kojih se neumorna
krv pažnje izljeva.

Njima je brisala prašinu,
smrt koja izbija na površinu
iz naših grozničavih tijela
kad smo nemoćni ležali,
pred okrutnom šalom smrti
kad je život na dvoboj izazvala.

Da, ona je vojnik obećanja
jedna sa svojim oklopom
na koji je urezala
nepoderiv pečat,
vječne zavjete ljubavi,
poziv da će svojom golotinjom
biti i borac
i čuvar
naših presvetih ikona
od boljetica vremena:
ćelavljenja, sijedih vlasi,
otpadanja zubi
i raspadanja mesa,
od korozije mozga.

Za cjelovitu osobnost duhovno zrelih - Andrej Tarkovski o sebi

- Forum, München, 1988, br.18, str. 97 – 103.

O djetinstvu, o domu

            Svog se djetinjstva sjećam jako dobro. Za mene je ono najvažnije, to su najvažnije godine mog života. Utisci djeteta su za mene važniji od svih kasnijih utisaka, iz moje zrelosti, kada sam već bio odrastao...

            Živjeli smo zajedno mama, baka i sestra. Obitelj bez muškaraca. To je bitno utjecalo na moje karakter...

            Dom moga djetinjstva je maleno gospodarstvo 90 do 100 kilometara od Moskve, nedaleko od sela Ignjacjevo gdje smo živjeli par godina prije izbijanja rata: 35., 36., 37. ...

            Bila su to teška vremena. Oca nisam viđao. Imao sam tri godine, kada je otac napustio našu obitelj. Život je bio izrazito težak u svakom smislu. Ipak sam puno naučio o životu. Svako dobro koje imam, to što sam postao redateljem, za sve sam to dužan majci.

            U jednom trenutku sam preživljavao jako teške trenutke. Uopće, zapao sam u grozno društvo, bio sam mlad. Majka me spasila na vrlo čudan način. Učlanila me u geološko društvo. Radio sam kao sakupljač, obični radni, u tajgi, u Sibiru. I to je ostavilo najljepša sjećanja u mom životu. Tada sam imao 20 godina.

O ocu

            Moj otac je danas, dakako, najbolji ruski pjesnik. Ima svakojakih sumnji koje nose ogroman duhovni naboj. On je pjesnik za kojega je najvažnija njegova unutarnja duhovna koncepcija života. Nikada nije pisao da bi se proslavio. Bilo je trenutaka kada se stihovi Arsenija Aleksandroviča Tarkovskog nisu objavljivali, kada je Ždanov pazio na fotelju. Tek nedavno su se očevi stihovi počeli tiskati.

            Pitaju me, ne žalim li što nisam postao glazbenikom, dirigentom (želio bih biti dirigentom) ili slikarom. Da, sada žalim. Čini mi se da bi mi bilo bolje baviti se glazbom. No u djetinjstvu nisam htio biti glazbenikom, ni slikarom. Ne. U djetinstvu sam ponajviše živio kao biljka. Malo sam razmišljao. Više sam osjećao i bio prijemčiv. Djetinstvo je uvijek predivno, bilo ono dobro ili loše, uvije nam ostaje najsretnijim vremenom.

O kinematografiji

            Nikada nisam razumio što je to kinematografija. Mnogi koji su išli na kinematografski institut, već su znali što je to. Za mene je to bila zagonetka. Štoviše, kada sam završio kinematografski institut, još više nisam znao što je to kino. Nisam osjećao da znam. Nisam u njemu vidio svoj poziv. Osjećao sam da su me naučili nekakavoj profesiji, shvatio sam da u tome postoji nekakv fokus. No, da se pomoću kina može približiti poeziji, glazbi i književnosti, taj osjećaj u meni nije postojao. Nije ga bilo. Počeo sam snimati film Ivanovo djetinjstvo i u biti nisam znao što je to režiranje. Bilo je to traženje na slijepo. Iskušavao sam. Tražio sam nekakve trenutke odnosa sličnosti s poezijom. Poslije tog filma sam osjetio da se pomoću kinomatografije može dotaknuti nekakva duhovna supstancija. Radi toga je iskustvo s Ivanovim djetinjstvom bilo za mene od izuzetne važnosti. Do tada uopće nisam znao što je to kinematografija. I sada mi se čini da je to velika tajna. Uostalom, kao i svaka umjetnost. Tek sam u Nostalgiji osjetio da je kinematografija na vrlo visokoj razini sposobna izraziti duševno stanje autora. Prije toga nisam pretpostavljao da je to moguće.

            U posljednje sam vrijeme težio sve većoj jednostavnosti. Čini mi se da sam u Stalker i Nostalgiji postigao nekakav asketizam u konstrukciji.

            Kudikamo mi je draže mikro, nego makro. Na primjer, volim ograničeno prostranstvo. Jako mi se sviđa odnos prema prostranstvu kod japanaca. Kod njih je umijeće u malenom prostoru pronaći odraz beskonačnosti. I voda je za mene odraz, ali ne toliko. Može biti da je ona neko drevno sjećanje. Voda, rijeka, potok, za mene jako puno govore.

            Za mene su kao redatelja jako važni iskustvo i filmovi Dovežnka. Jako važni. Učitelj mi je bio Mihajl Romm. Učiteljem, on je bio učiteljem. On je čovjek koji me šest godina učio na instutu. No, važnije od svega, naučio me biti samim sobom. Obvezatan sam to reći, kada govorim o svom učitelju Rommu.

            Kinematografija je, vjerojatno najnesretnija umjetnost. Kinematografija se koristi kao žvakaća guma, kao cigarete, kao obične stvari koje se kupuju. Radi toga se obično misli: da bi film bio dobar, mora se prodavati. Ako mi za ista držimo da je kinematografija umjetnost, tada je taj odnos apsurdan. Nisam kao redatelji koji se ponose velikim komercijalnim uspjehom. Ali ja ne brinem za svoju sudbinu. Tako je bilo na samom početku, ali poslije toga, kako je izašao film, svaki je novi privlačio i zanimao gledatelje. Danas mi ne možemo računati na to da će milijuni gledatelja gledati samo kvalitetne filmove. Jako je teško uvući se pod kožu gledatelja, pogledati film njegovim očima. Čini mi se da to nije ni potrebno. Jedinstveni je put za redatelja ka gledatelju biti samim sobom.

O sebi, o ljubavi, o ženi, o domovini, o ljudskom iskustvu.

            Ja ne razmišljam toliko o stvarnosti, koliko je kušam osjetiti je: prema njoj se odnosim kao životinja, kao dijete.

            Čini mi se da nedovoljno ljubim sebe. Onaj koji nedovoljno ljubi sebe, ne zna svrhu svoga postojanja i ne može, po meni, ljubiti druge. I čini mi se, to što nedovoljno ljubim sebe , da radi toga nedovoljno ljubim svoj bližnje. Imam jedan jako ozbiljan manjak – netrpeljivost. Stvarno je se želim osloboditi, ali bojim se da to ne mogu. Ne postajem trpeljiv kako to biva s godinama. Zaista od nje patim i mislim da mi ona uistinu ne dopušta da se odnosim s drugim ljudima s većom ljubaznošću. Umoran sam od ljudi.

            Nisam veseo čovjek. Po meni, sada nije vrijeme za smijeh. Ne sviđa mi se smijati. Ako bih se odjednom počeo smijati, u taj čas bih se suspregnuo jer osjećam da se nije prikladno smijati.

            Ne sviđam se sam sebi. Nezadovoljstvo sobom mi pomaže izaći iz sebe i potražiti snagu ne samo u sebi, već i u onome što me okružuje, što je iznad mene.

            Teško mi je zamisliti si unutranji svijet žene, no čini mi se da on mora biti povezan sa svijetom muškaraca. Biti samom ženom nije normalno. Ako je svijet žene odijeljen od svijeta muškaraca to znači da među njima nema ničega zajedničkog. Ako svijet nije zajednički, tada su odnosi uzaludni. Istinski odnosi mijenjaju sav unutarnju svijet, u protivnom uopće nije shvatljivo čemu sve to. Uvjeren sam da u svakom slučaju unutarnji svijet žene izrazito ovisi o osjećaju koje ona izražava u odnosu s muškarcem, zato što je ženski osjećaj totalan. Ona je simbol ljubavi, a ljubav je, po meni, u svakom smislu nešto najveće što čovjek posjeduje na zemlji.

            Jako volim svoju zemlju, nikako ne razumijem kako bi se moglo na duže vrijeme živjeti izvan nje. Previše volim selo u kojem sam živio i koju zovem svojim zavičajem. Ne znam zašto, ali svoje selo volim više nego Moskvu, u kojoj sam jako dugo živio. Znam da bih htio živjeti u prirodi, što bliže prirodi. To što su ljudi prinuđeni živjeti u velikim gradovima, je posljedica razvoja naše civilizacije. No čini mi se da je čovječanstvo od samog početka učinilo mnogo pogrešaka.

            Još mi je jedna tema jako važna – iskustvo. Ne smijemo se koristiti iskustvom naših otaca. To bi bilo prejednostavno. Ne smije se predati svoje iskustvo drugome. I ne smije se natjerati čovjeka osjećati drugačije, no što on sam osjeća. On mora živjeti svoj život.

O umjetnosti

            Prije svega si trebo predstaviti što je to umjetnost. Služi li ono duhovnom razvoju čovjeka ili je ona sablazan, ono što se u ruskom jeziku zove ljupka privlačnost. Teško je to shvatiti. Tolstoj je o tome govorio, da bi služila ljudima, za cjelovitu osobnost duhovno zrelih, nije se nužno njome baviti, već samousavršavanjem.

            Da bi se izgradila ideja umjetnosti, prije svega je potrebno odgovoriti na kudikamo važnije i opće pitanje: ˝Koji je smisao našeg postojanja?˝ Po meni, smisao našeg postojanja na zemlji je u tome da bi se duhovno uzdignuli. Dakle, i umjetnost treba tome služiti.

            Ako bih ja iznašao nekakav drugačiji princip, tada bi i ideju umjetnosti morao promatrati na drugačiji način. No, zato što je to smisao našeg postojanja, ja se prema njemu i određujem, vjerujem da umjetnost mora pomoći čovjeku u njegovom duhovnom razvoju. Umjetnost mora čovjeku pomoći duhovno se izmjeniti, rasti...

            Postojalo je ovo gledište: umjetnost onoliko pruža znanja, koliko i svaki drugi (intelektualni, duhovni) oblik življenja na našoj planeti. Ali ja uopće ne vjerujem u velike spoznajne mogućnosti. Znanje sve više i više odvlači čovjeka od glavnog cilja, od temeljne misli. Što više znamo, to manje znamo. Ako se, na primjer, zadubljujemo, to nam smeta vidjeti u širinu. Umjetnost je nužna čovjeku da bi se duhovno vinuo, da bi nadišao samoga sebe, koristeći svoju slobodnu volju.

            Umjetnik uvijek osjeća pritisak, nekakav nemir. Smatram da u idealnim uvjetima umjetnik jednostavno ne bi mogao raditi. Ne bi imao nebeskog prostranstva. Umjetnik mora osjećati nekakav pritisak. Ne znam točno kakav, ali mora. Ako je u svijetu sve u redu, u harmoniji, tada umjetnost nije potrebna. Može se reći da umjetnost postoji samo zato što je svijet loše izgrađen.

O najvažnijem

            Svaki umjetnik u svakom žanru teži izraziti prije svega čovjekov unutarnji svijet. Neočekivano sam primjetio da sam se svih ovih godina zanimao za jedno te isto: trudio sam se govoriti o čovjekovom unutarnjem sukobu između materije i duha, između duhovnih potreba i nužnosti postojanja u materijalnom svijetu. Taj se sukob javlja najvažnijim zato što on rađa svim problemima s kojima se mi suočavamo u toku našeg života.

            Čini mi se, možemo reći, da je kao rezultat povijesnog procesa nastala ogromna razlika između duhovnog razvoja i materijanog, znanstvenog. U tome je uzrok sadašnjeg dramatičnog položaja naše civilizacije. Stojimo na granici atomskog uništenja, kao rezultata razilaženja duhovnog i materijalnog.

            Lice svijeta već je izmijenjeno. Nitko to ne spori. No pitanje je: ˝Ako je čovjek cijelo vrijeme mijenjao obličje svijeta, zašto se taj svijet kroz tisućljeće našao u tako dramatičnoj situaciji?˝ Čini mi se zato što čovjek, prije no što mijenja oblik svijeta, mora mijenjati svoju vlastitu bit, svoj vlastiti svijet. U tome je problem. Dojam je da mi želimo učiti druge, ali ne želimo sami učiti.

            Kada me pitaju: ˝Može li umjetnost promjeniti svijet?˝ odgovaram: ˝Prije nego se išta drugo mijenja, ja moram sam sebe izmijeniti, moram živjeti na dubljoj razini. Tek poslije toga ja mogu biti koristan.˝ Dok se ljudi i društvo ne budu razvijali harmonično, dok se čovječanstvo ne počne razvijati duhovno, čovjek neće naći mir i njegova će sudbina biti tragičnom. Stvar je u tome da treba uravnotežiti duhovne potrebe s materijalnim potrebama. A kako bismo se mogli nadati nekim promjenama, ako se mi sami ne osjećamo dovoljno duhovno zrelima? Da bismo preobrazili, ne samo sebe, potrebno je prinijeti žrtvu. Tek tada ćeš moći služiti ljudima.

* * *

Zašto se bojiš moga glasa,

zašto mjeriš boju kojom je oslikan?

Dubina te tuđe duše plaši

jer si zapetljana bolima,

usidrena na dnu života?

Da sam sunce u zoru

čije milovanje treba promrzli cvijet,

srdito se skrivajući

od nekih grubih ruku tame,

bi li tada otvorila

širom svoje plave oči?

Ne, ne nalazim u njima

ni nebo, ni more,

ni ostale klišeje ljubavi

koji su takvima postali

zbog obične mode

i slijepe iznošenosti!

U tvojim se očima očituje

tako nježna dubina

u koju ne prezam skočiti,

u koju se ne bojim pasti,

i naći se zarobljen

na dnu podzemnog jezera

u kojem počiva svijetli biser,

tvoje sitno i krhko srce.

Zato ću od prastarih duhova

ukrasti pohabana odijela

koja im i život i smrt znače,

i spremno ću se odjenuti

pričama koje odišu smislom,

i pred tebe ću doći kao prosjak

žedan suza tvoje boli,

i gladan soli tvoje patnje,

a bogat zimskom nadom proljeća,

i pun užarenog smiraja ljetnih noći.

Arsenij Tarkovskij - Prvi susret

Naši susreti u svakom su trenu
slavljeni bili kao bogojavljanje,
jedino na cijelom svijetu.
Bila si odvažna i lakša od pričjeg krila,
kad si, kao vrtoglavica stubištem
potrčala i zašla
kroz vlažan jorgovan,
i sve što imaš
odnijela s one strane zrcala.

Kad nasta noć, milost mi je bila
darovana, oltarne su dveri
raskriljene, i u tami si svjetlila
naga i tijela nježno klonula,
a riječima: ˝Budi blagoslovljena!˝ sam te budio.
Izrekao samo te riječi i shvatio smionost
mog blagoslivljanja: spavala si,
i dotaknuti su kapci plavog svemira
i prinijet ti je jorgovan sa stola,
plavi kapci umireni,
a ruka topla.

A u kristalu su tekle rijeke
dimile se gore, palucala mora,
i držala si kristalnu sferu na dlanu,
i spavala si na prijestolju,
i, dobri Bože, bila si moja.
Probudila si se i preobrazila si
naše svakidašnje riječi,
i govor se iz dubine
milozvučnom silom ispunio
i riječ ti je otkrila
svoj novi smisao i značila car.

Na svijetu se sve preobrazilo, čak
i obične stvari, vrč na plitici, koji
je stajao između nas, kao na straži,
pun duboke i postojane vode.

Bili smo odvedeni u nepoznato.
Pred nama su kao privid izniknuli
čudesno sagrađeni gradovi,
metva nam je pod nogama ležala,
i ptice su bile s nama na putu,
i ribe su poskakivale iz rijeke
i nebo se rasprostrlo nama naočigled...

Kad nam je sudbina za petama bila
kao luđak s britvom u ruci.

1962.

Brada sv. Josipa

Smjehom mu miriše
dobro njegovana brada
koja kao mahovina drhti
kad vjetar njen pelud nosi.
Ništa mu čekinje ne mrsi,
snažne kao muževljeve oči
i moćne kao radničke ruke.
U njoj se šćućureni skrivaju
iverje i hoblinje Jišajeva panja.
Kad se suncu okrene
brada zasja srebrom
jer ona je ispletena,
to gnjezdo ljubavi i pravde,
nitima kraljevske loze.

Bez brade se ne prilazi
djevi u milosti,
Svaki bistri vitez to zna!
Pravi cortigiano
priđe šaptom i lahorom:˝O,
madonna mia! Vieni!˝
Vidjevši kako mu brada
isijava oganj vječni,
prihvati njegovu molitvu
i prsti im se spletu.
Tad na zemlju siđe,
na radost pobožne brade,
plemenita ljubav
koja rječju
srca teše.

Bulat Okudžava - Vaše veličanstvo, Žena/ Vaše veličestvo, Ženšina

G. Vengerovoj

Tama je sve prekrila
i tišina je, kao na dnu...
Vaše veličanstvo, Žena,
zar zaista idete k meni?

Ulična rasvjeta blijedi,
s krovova kaplje voda,
Žena, Vaše veličanstvo,
što Vas je nagnalo doći?

Oh, s Vama dolazi buktinja,
zadimljeno je i teško se diše.
Ta, uđite, molim Vas,
na pragu ne stojite.

Tko se Vi? Otkuda ste?
Ah, smiješan sam čovjek.
Vi ste samo pobrkali vrata
ulicu, grad i vijek.

1960.

Balada o susedu Zvonku

Ajnc, cvaj, ide Zvonko hojla haj,

v letna jutra kak trabant fletno

do kleti črevo si gemišta vleče puno

da trseke tak mile i još snene

kapljicama modre galice prene,

 - al nikak da špricanje krene!

Mile su mu brajde zelene

tak božansku hladovinu delaju,

mame ga groždane sirene

da si za fruštuka malo jezika vmoči,

da se seti kako je to z trsja grudi,

tak finoga soka v jesen vleči.

Al več se Zvonko snašel nije

gda mu ruka sama od sebe

mam liter i vodu čez lampu zlije.

Šusne ga gemištec nogom v mozak

tak da je želuca potresa doživel.

Špricu ve nemreš zdići,

sav si znojni i smrdljivi,

roke ti drhću i kak vrba granje vise

pak si misliš da si malo trebaš prileći,

barem na malo vu vinski raj pobeći.

Tam klet ti je mila la la la,

bez kriča i galame hoja haj,

čista zagorska penzija i idila

draža nek stekla baba pri hiži.

Čekaš da se zemlja smiri,

kuneš i kričiš nek se vrteti stane,

na sunce laješ kaj tak grdo kuri,

mam mu dojde da vatrogasce zove.

Al to Zvonko sam tak veli,

nikaj za zameriti niti za ozbiljno zeti!

Malo si bu kak jazavac prespal

i onda z brloga pred večer bu zišel,

malo friškog zraka v plučeka povlekel

i kakti špricu na pleča bu del.

No bledi je mesec već hodil po krovu,

došla je večer i sestra joj kmica,

kad se Zvonko zdigel i mamu im spreklel.

Krvavih očiju nikaj ne vidi,

mesec leni za tulku kmicu krivi,

Bogeku se žali kaj je tak slabu žarulju zašrafal.

Al gorice se nikaj ne bune

njima je draže pri lahoru biti,

pod šumicom zvezde brojati.

Samo komarci v zobe letiju

i zrikavci sabor vode,

kad je sused Zvonko odlučil

da bu zutra znova špricat došel.