Naši susreti u svakom su trenu
slavljeni bili kao bogojavljanje,
jedino na cijelom svijetu.
Bila si odvažna i lakša od pričjeg krila,
kad si, kao vrtoglavica stubištem
potrčala i zašla
kroz vlažan jorgovan,
i sve što imaš
odnijela s one strane zrcala.
Kad nasta noć, milost mi je bila
darovana, oltarne su dveri
raskriljene, i u tami si svjetlila
naga i tijela nježno klonula,
a riječima: ˝Budi blagoslovljena!˝ sam te budio.
Izrekao samo te riječi i shvatio smionost
mog blagoslivljanja: spavala si,
i dotaknuti su kapci plavog svemira
i prinijet ti je jorgovan sa stola,
plavi kapci umireni,
a ruka topla.
A u kristalu su tekle rijeke
dimile se gore, palucala mora,
i držala si kristalnu sferu na dlanu,
i spavala si na prijestolju,
i, dobri Bože, bila si moja.
Probudila si se i preobrazila si
naše svakidašnje riječi,
i govor se iz dubine
milozvučnom silom ispunio
i riječ ti je otkrila
svoj novi smisao i značila car.
Na svijetu se sve preobrazilo, čak
i obične stvari, vrč na plitici, koji
je stajao između nas, kao na straži,
pun duboke i postojane vode.
Bili smo odvedeni u nepoznato.
Pred nama su kao privid izniknuli
čudesno sagrađeni gradovi,
metva nam je pod nogama ležala,
i ptice su bile s nama na putu,
i ribe su poskakivale iz rijeke
i nebo se rasprostrlo nama naočigled...
Kad nam je sudbina za petama bila
kao luđak s britvom u ruci.
1962.
Nema komentara:
Objavi komentar