* * *

Zašto se bojiš moga glasa,

zašto mjeriš boju kojom je oslikan?

Dubina te tuđe duše plaši

jer si zapetljana bolima,

usidrena na dnu života?

Da sam sunce u zoru

čije milovanje treba promrzli cvijet,

srdito se skrivajući

od nekih grubih ruku tame,

bi li tada otvorila

širom svoje plave oči?

Ne, ne nalazim u njima

ni nebo, ni more,

ni ostale klišeje ljubavi

koji su takvima postali

zbog obične mode

i slijepe iznošenosti!

U tvojim se očima očituje

tako nježna dubina

u koju ne prezam skočiti,

u koju se ne bojim pasti,

i naći se zarobljen

na dnu podzemnog jezera

u kojem počiva svijetli biser,

tvoje sitno i krhko srce.

Zato ću od prastarih duhova

ukrasti pohabana odijela

koja im i život i smrt znače,

i spremno ću se odjenuti

pričama koje odišu smislom,

i pred tebe ću doći kao prosjak

žedan suza tvoje boli,

i gladan soli tvoje patnje,

a bogat zimskom nadom proljeća,

i pun užarenog smiraja ljetnih noći.