srijeda, 22. travnja 2015.

Za cjelovitu osobnost duhovno zrelih - Andrej Tarkovski o sebi

- Forum, München, 1988, br.18, str. 97 – 103.

O djetinstvu, o domu
            Svog se djetinjstva sjećam jako dobro. Za mene je ono najvažnije, to su najvažnije godine mog života. Utisci djeteta su za mene važniji od svih kasnijih utisaka, iz moje zrelosti, kada sam već bio odrastao...
            Živjeli smo zajedno mama, baka i sestra. Obitelj bez muškaraca. To je bitno utjecalo na moje karakter...
            Dom moga djetinjstva je maleno gospodarstvo 90 do 100 kilometara od Moskve, nedaleko od sela Ignjacjevo gdje smo živjeli par godina prije izbijanja rata: 35., 36., 37. ...
            Bila su to teška vremena. Oca nisam viđao. Imao sam tri godine, kada je otac napustio našu obitelj. Život je bio izrazito težak u svakom smislu. Ipak sam puno naučio o životu. Svako dobro koje imam, to što sam postao redateljem, za sve sam to dužan majci.
            U jednom trenutku sam preživljavao jako teške trenutke. Uopće, zapao sam u grozno društvo, bio sam mlad. Majka me spasila na vrlo čudan način. Učlanila me u geološko društvo. Radio sam kao sakupljač, obični radni, u tajgi, u Sibiru. I to je ostavilo najljepša sjećanja u mom životu. Tada sam imao 20 godina.



O ocu
            Moj otac je danas, dakako, najbolji ruski pjesnik. Ima svakojakih sumnji koje nose ogroman duhovni naboj. On je pjesnik za kojega je najvažnija njegova unutarnja duhovna koncepcija života. Nikada nije pisao da bi se proslavio. Bilo je trenutaka kada se stihovi Arsenija Aleksandroviča Tarkovskog nisu objavljivali, kada je Ždanov pazio na fotelju. Tek nedavno su se očevi stihovi počeli tiskati.
            Pitaju me, ne žalim li što nisam postao glazbenikom, dirigentom (želio bih biti dirigentom) ili slikarom. Da, sada žalim. Čini mi se da bi mi bilo bolje baviti se glazbom. No u djetinjstvu nisam htio biti glazbenikom, ni slikarom. Ne. U djetinstvu sam ponajviše živio kao biljka. Malo sam razmišljao. Više sam osjećao i bio prijemčiv. Djetinstvo je uvijek predivno, bilo ono dobro ili loše, uvije nam ostaje najsretnijim vremenom.



O kinematografiji
            Nikada nisam razumio što je to kinematografija. Mnogi koji su išli na kinematografski institut, već su znali što je to. Za mene je to bila zagonetka. Štoviše, kada sam završio kinematografski institut, još više nisam znao što je to kino. Nisam osjećao da znam. Nisam u njemu vidio svoj poziv. Osjećao sam da su me naučili nekakavoj profesiji, shvatio sam da u tome postoji nekakv fokus. No, da se pomoću kina može približiti poeziji, glazbi i književnosti, taj osjećaj u meni nije postojao. Nije ga bilo. Počeo sam snimati film Ivanovo djetinjstvo i u biti nisam znao što je to režiranje. Bilo je to traženje na slijepo. Iskušavao sam. Tražio sam nekakve trenutke odnosa sličnosti s poezijom. Poslije tog filma sam osjetio da se pomoću kinomatografije može dotaknuti nekakva duhovna supstancija. Radi toga je iskustvo s Ivanovim djetinjstvom bilo za mene od izuzetne važnosti. Do tada uopće nisam znao što je to kinematografija. I sada mi se čini da je to velika tajna. Uostalom, kao i svaka umjetnost. Tek sam u Nostalgiji osjetio da je kinematografija na vrlo visokoj razini sposobna izraziti duševno stanje autora. Prije toga nisam pretpostavljao da je to moguće.
            U posljednje sam vrijeme težio sve većoj jednostavnosti. Čini mi se da sam u Stalker i Nostalgiji postigao nekakav asketizam u konstrukciji.
            Kudikamo mi je draže mikro, nego makro. Na primjer, volim ograničeno prostranstvo. Jako mi se sviđa odnos prema prostranstvu kod japanaca. Kod njih je umijeće u malenom prostoru pronaći odraz beskonačnosti. I voda je za mene odraz, ali ne toliko. Može biti da je ona neko drevno sjećanje. Voda, rijeka, potok, za mene jako puno govore.
            Za mene su kao redatelja jako važni iskustvo i filmovi Dovežnka. Jako važni. Učitelj mi je bio Mihajl Romm. Učiteljem, on je bio učiteljem. On je čovjek koji me šest godina učio na instutu. No, važnije od svega, naučio me biti samim sobom. Obvezatan sam to reći, kada govorim o svom učitelju Rommu.
            Kinematografija je, vjerojatno najnesretnija umjetnost. Kinematografija se koristi kao žvakaća guma, kao cigarete, kao obične stvari koje se kupuju. Radi toga se obično misli: da bi film bio dobar, mora se prodavati. Ako mi za ista držimo da je kinematografija umjetnost, tada je taj odnos apsurdan. Nisam kao redatelji koji se ponose velikim komercijalnim uspjehom. Ali ja ne brinem za svoju sudbinu. Tako je bilo na samom početku, ali poslije toga, kako je izašao film, svaki je novi privlačio i zanimao gledatelje. Danas mi ne možemo računati na to da će milijuni gledatelja gledati samo kvalitetne filmove. Jako je teško uvući se pod kožu gledatelja, pogledati film njegovim očima. Čini mi se da to nije ni potrebno. Jedinstveni je put za redatelja ka gledatelju biti samim sobom.



O sebi, o ljubavi, o ženi, o domovini, o ljudskom iskustvu.
            Ja ne razmišljam toliko o stvarnosti, koliko je kušam osjetiti je: prema njoj se odnosim kao životinja, kao dijete.
            Čini mi se da nedovoljno ljubim sebe. Onaj koji nedovoljno ljubi sebe, ne zna svrhu svoga postojanja i ne može, po meni, ljubiti druge. I čini mi se, to što nedovoljno ljubim sebe , da radi toga nedovoljno ljubim svoj bližnje. Imam jedan jako ozbiljan manjak – netrpeljivost. Stvarno je se želim osloboditi, ali bojim se da to ne mogu. Ne postajem trpeljiv kako to biva s godinama. Zaista od nje patim i mislim da mi ona uistinu ne dopušta da se odnosim s drugim ljudima s većom ljubaznošću. Umoran sam od ljudi.
            Nisam veseo čovjek. Po meni, sada nije vrijeme za smijeh. Ne sviđa mi se smijati. Ako bih se odjednom počeo smijati, u taj čas bih se suspregnuo jer osjećam da se nije prikladno smijati.
            Ne sviđam se sam sebi. Nezadovoljstvo sobom mi pomaže izaći iz sebe i potražiti snagu ne samo u sebi, već i u onome što me okružuje, što je iznad mene.
            Teško mi je zamisliti si unutranji svijet žene, no čini mi se da on mora biti povezan sa svijetom muškaraca. Biti samom ženom nije normalno. Ako je svijet žene odijeljen od svijeta muškaraca to znači da među njima nema ničega zajedničkog. Ako svijet nije zajednički, tada su odnosi uzaludni. Istinski odnosi mijenjaju sav unutarnju svijet, u protivnom uopće nije shvatljivo čemu sve to. Uvjeren sam da u svakom slučaju unutarnji svijet žene izrazito ovisi o osjećaju koje ona izražava u odnosu s muškarcem, zato što je ženski osjećaj totalan. Ona je simbol ljubavi, a ljubav je, po meni, u svakom smislu nešto najveće što čovjek posjeduje na zemlji.
            Jako volim svoju zemlju, nikako ne razumijem kako bi se moglo na duže vrijeme živjeti izvan nje. Previše volim selo u kojem sam živio i koju zovem svojim zavičajem. Ne znam zašto, ali svoje selo volim više nego Moskvu, u kojoj sam jako dugo živio. Znam da bih htio živjeti u prirodi, što bliže prirodi. To što su ljudi prinuđeni živjeti u velikim gradovima, je posljedica razvoja naše civilizacije. No čini mi se da je čovječanstvo od samog početka učinilo mnogo pogrešaka.
            Još mi je jedna tema jako važna – iskustvo. Ne smijemo se koristiti iskustvom naših otaca. To bi bilo prejednostavno. Ne smije se predati svoje iskustvo drugome. I ne smije se natjerati čovjeka osjećati drugačije, no što on sam osjeća. On mora živjeti svoj život.



O umjetnosti
            Prije svega si trebo predstaviti što je to umjetnost. Služi li ono duhovnom razvoju čovjeka ili je ona sablazan, ono što se u ruskom jeziku zove ljupka privlačnost. Teško je to shvatiti. Tolstoj je o tome govorio, da bi služila ljudima, za cjelovitu osobnost duhovno zrelih, nije se nužno njome baviti, već samousavršavanjem.
            Da bi se izgradila ideja umjetnosti, prije svega je potrebno odgovoriti na kudikamo važnije i opće pitanje: ˝Koji je smisao našeg postojanja?˝ Po meni, smisao našeg postojanja na zemlji je u tome da bi se duhovno uzdignuli. Dakle, i umjetnost treba tome služiti.
            Ako bih ja iznašao nekakav drugačiji princip, tada bi i ideju umjetnosti morao promatrati na drugačiji način. No, zato što je to smisao našeg postojanja, ja se prema njemu i određujem, vjerujem da umjetnost mora pomoći čovjeku u njegovom duhovnom razvoju. Umjetnost mora čovjeku pomoći duhovno se izmjeniti, rasti...
            Postojalo je ovo gledište: umjetnost onoliko pruža znanja, koliko i svaki drugi (intelektualni, duhovni) oblik življenja na našoj planeti. Ali ja uopće ne vjerujem u velike spoznajne mogućnosti. Znanje sve više i više odvlači čovjeka od glavnog cilja, od temeljne misli. Što više znamo, to manje znamo. Ako se, na primjer, zadubljujemo, to nam smeta vidjeti u širinu. Umjetnost je nužna čovjeku da bi se duhovno vinuo, da bi nadišao samoga sebe, koristeći svoju slobodnu volju.
            Umjetnik uvijek osjeća pritisak, nekakav nemir. Smatram da u idealnim uvjetima umjetnik jednostavno ne bi mogao raditi. Ne bi imao nebeskog prostranstva. Umjetnik mora osjećati nekakav pritisak. Ne znam točno kakav, ali mora. Ako je u svijetu sve u redu, u harmoniji, tada umjetnost nije potrebna. Može se reći da umjetnost postoji samo zato što je svijet loše izgrađen.



O najvažnijem
            Svaki umjetnik u svakom žanru teži izraziti prije svega čovjekov unutarnji svijet. Neočekivano sam primjetio da sam se svih ovih godina zanimao za jedno te isto: trudio sam se govoriti o čovjekovom unutarnjem sukobu između materije i duha, između duhovnih potreba i nužnosti postojanja u materijalnom svijetu. Taj se sukob javlja najvažnijim zato što on rađa svim problemima s kojima se mi suočavamo u toku našeg života.
            Čini mi se, možemo reći, da je kao rezultat povijesnog procesa nastala ogromna razlika između duhovnog razvoja i materijanog, znanstvenog. U tome je uzrok sadašnjeg dramatičnog položaja naše civilizacije. Stojimo na granici atomskog uništenja, kao rezultata razilaženja duhovnog i materijalnog.
            Lice svijeta već je izmijenjeno. Nitko to ne spori. No pitanje je: ˝Ako je čovjek cijelo vrijeme mijenjao obličje svijeta, zašto se taj svijet kroz tisućljeće našao u tako dramatičnoj situaciji?˝ Čini mi se zato što čovjek, prije no što mijenja oblik svijeta, mora mijenjati svoju vlastitu bit, svoj vlastiti svijet. U tome je problem. Dojam je da mi želimo učiti druge, ali ne želimo sami učiti.

            Kada me pitaju: ˝Može li umjetnost promjeniti svijet?˝ odgovaram: ˝Prije nego se išta drugo mijenja, ja moram sam sebe izmijeniti, moram živjeti na dubljoj razini. Tek poslije toga ja mogu biti koristan.˝ Dok se ljudi i društvo ne budu razvijali harmonično, dok se čovječanstvo ne počne razvijati duhovno, čovjek neće naći mir i njegova će sudbina biti tragičnom. Stvar je u tome da treba uravnotežiti duhovne potrebe s materijalnim potrebama. A kako bismo se mogli nadati nekim promjenama, ako se mi sami ne osjećamo dovoljno duhovno zrelima? Da bismo preobrazili, ne samo sebe, potrebno je prinijeti žrtvu. Tek tada ćeš moći služiti ljudima.


Nema komentara:

Objavi komentar