Smjehom mu miriše
dobro njegovana brada
koja kao mahovina drhti
kad vjetar njen pelud nosi.
Ništa mu čekinje ne mrsi,
snažne kao muževljeve oči
i moćne kao radničke ruke.
U njoj se šćućureni skrivaju
iverje i hoblinje Jišajeva panja.
Kad se suncu okrene
brada zasja srebrom
jer ona je ispletena,
to gnjezdo ljubavi i pravde,
nitima kraljevske loze.
Bez brade se ne prilazi
djevi u milosti,
Svaki bistri vitez to zna!
Pravi cortigiano
priđe šaptom i lahorom:˝O,
madonna mia! Vieni!˝
Vidjevši kako mu brada
isijava oganj vječni,
prihvati njegovu molitvu
i prsti im se spletu.
Tad na zemlju siđe,
na radost pobožne brade,
plemenita ljubav
koja rječju
srca teše.
Nema komentara:
Objavi komentar