Arsenij Tarkovskij - Prvi susret

Naši susreti u svakom su trenu
slavljeni bili kao bogojavljanje,
jedino na cijelom svijetu.
Bila si odvažna i lakša od pričjeg krila,
kad si, kao vrtoglavica stubištem
potrčala i zašla
kroz vlažan jorgovan,
i sve što imaš
odnijela s one strane zrcala.

Kad nasta noć, milost mi je bila
darovana, oltarne su dveri
raskriljene, i u tami si svjetlila
naga i tijela nježno klonula,
a riječima: ˝Budi blagoslovljena!˝ sam te budio.
Izrekao samo te riječi i shvatio smionost
mog blagoslivljanja: spavala si,
i dotaknuti su kapci plavog svemira
i prinijet ti je jorgovan sa stola,
plavi kapci umireni,
a ruka topla.

A u kristalu su tekle rijeke
dimile se gore, palucala mora,
i držala si kristalnu sferu na dlanu,
i spavala si na prijestolju,
i, dobri Bože, bila si moja.
Probudila si se i preobrazila si
naše svakidašnje riječi,
i govor se iz dubine
milozvučnom silom ispunio
i riječ ti je otkrila
svoj novi smisao i značila car.

Na svijetu se sve preobrazilo, čak
i obične stvari, vrč na plitici, koji
je stajao između nas, kao na straži,
pun duboke i postojane vode.

Bili smo odvedeni u nepoznato.
Pred nama su kao privid izniknuli
čudesno sagrađeni gradovi,
metva nam je pod nogama ležala,
i ptice su bile s nama na putu,
i ribe su poskakivale iz rijeke
i nebo se rasprostrlo nama naočigled...

Kad nam je sudbina za petama bila
kao luđak s britvom u ruci.

1962.

Brada sv. Josipa

Smjehom mu miriše
dobro njegovana brada
koja kao mahovina drhti
kad vjetar njen pelud nosi.
Ništa mu čekinje ne mrsi,
snažne kao muževljeve oči
i moćne kao radničke ruke.
U njoj se šćućureni skrivaju
iverje i hoblinje Jišajeva panja.
Kad se suncu okrene
brada zasja srebrom
jer ona je ispletena,
to gnjezdo ljubavi i pravde,
nitima kraljevske loze.

Bez brade se ne prilazi
djevi u milosti,
Svaki bistri vitez to zna!
Pravi cortigiano
priđe šaptom i lahorom:˝O,
madonna mia! Vieni!˝
Vidjevši kako mu brada
isijava oganj vječni,
prihvati njegovu molitvu
i prsti im se spletu.
Tad na zemlju siđe,
na radost pobožne brade,
plemenita ljubav
koja rječju
srca teše.

Bulat Okudžava - Vaše veličanstvo, Žena/ Vaše veličestvo, Ženšina

G. Vengerovoj

Tama je sve prekrila
i tišina je, kao na dnu...
Vaše veličanstvo, Žena,
zar zaista idete k meni?

Ulična rasvjeta blijedi,
s krovova kaplje voda,
Žena, Vaše veličanstvo,
što Vas je nagnalo doći?

Oh, s Vama dolazi buktinja,
zadimljeno je i teško se diše.
Ta, uđite, molim Vas,
na pragu ne stojite.

Tko se Vi? Otkuda ste?
Ah, smiješan sam čovjek.
Vi ste samo pobrkali vrata
ulicu, grad i vijek.

1960.

Balada o susedu Zvonku

Ajnc, cvaj, ide Zvonko hojla haj,

v letna jutra kak trabant fletno

do kleti črevo si gemišta vleče puno

da trseke tak mile i još snene

kapljicama modre galice prene,

 - al nikak da špricanje krene!

Mile su mu brajde zelene

tak božansku hladovinu delaju,

mame ga groždane sirene

da si za fruštuka malo jezika vmoči,

da se seti kako je to z trsja grudi,

tak finoga soka v jesen vleči.

Al več se Zvonko snašel nije

gda mu ruka sama od sebe

mam liter i vodu čez lampu zlije.

Šusne ga gemištec nogom v mozak

tak da je želuca potresa doživel.

Špricu ve nemreš zdići,

sav si znojni i smrdljivi,

roke ti drhću i kak vrba granje vise

pak si misliš da si malo trebaš prileći,

barem na malo vu vinski raj pobeći.

Tam klet ti je mila la la la,

bez kriča i galame hoja haj,

čista zagorska penzija i idila

draža nek stekla baba pri hiži.

Čekaš da se zemlja smiri,

kuneš i kričiš nek se vrteti stane,

na sunce laješ kaj tak grdo kuri,

mam mu dojde da vatrogasce zove.

Al to Zvonko sam tak veli,

nikaj za zameriti niti za ozbiljno zeti!

Malo si bu kak jazavac prespal

i onda z brloga pred večer bu zišel,

malo friškog zraka v plučeka povlekel

i kakti špricu na pleča bu del.

No bledi je mesec već hodil po krovu,

došla je večer i sestra joj kmica,

kad se Zvonko zdigel i mamu im spreklel.

Krvavih očiju nikaj ne vidi,

mesec leni za tulku kmicu krivi,

Bogeku se žali kaj je tak slabu žarulju zašrafal.

Al gorice se nikaj ne bune

njima je draže pri lahoru biti,

pod šumicom zvezde brojati.

Samo komarci v zobe letiju

i zrikavci sabor vode,

kad je sused Zvonko odlučil

da bu zutra znova špricat došel.