Sklopljene ruke uvis pružene
prema olujnom nebu
propinju se pred prijetnjom.
Pod njima se rastvaraju krovovi
iz kojih se nijema čežnja uzdiže.
Na njih slijeće gugutava čeljad,
naivna, al´ ne i glupa,
pred opasnošću
iz koje šutljiva svjetlost
baca svoje koplje pomirenja.
Prinose prste svoje
u bokove probodenih oblaka
- da njihov krvavi dažd
spere stakleno plavilo s naših lica.
Nema komentara:
Objavi komentar