Perivoj

U gradu vrijeme čeka kao tat.

Bojim se požutjelog lišća

i pitam se hoću li te naći

vedru kao nekad,

kako sjediš na klupi posutoj rosom

umilno gledajući djecu na pohrđalom vrtuljku

- posrćem od laganog potresa

dok brojim korake nabujalih oblaka;

još malo pa će podne.

Moje šarenice su upile

boju tvoje kože

- dva vrapca će uzletjeti,

ne velikim skokom ni zamahom krila,

već snagom osunčanih srca:

                                               potiho

                                               potajno