Aleksandar Bašlačov - Jesen

Crna noć pljuje na staklo.

Prošlo je ljeto,

ma nek´ ide kvragu

i snovi iz ladice.

Pod grubim kaputom spava Sjeverna zemlja.

A gdje si ti, proljeće?

Zašto sada boluješ?

Jesen. Otrovna jagoda na usnama.

Jesen. Jedan do drugog leže pohotni leševi.

Sve moje pjesme o srpnju i kolovozu

jesen je spalila.

Tako je revna u ulozi moje žene.

Mokri duhan. Kašalj.

Nebo je poput posude

s kašom,

a ujutro baš iznad mene

kaplje žuti gnoj.

Očito se i Gospod našalio s proljećem.

Vrijeme ruši gnijezda

Vrijeme mijenja zvijezde.

A lišće mašta da leti zajedno s pticama,

no samo pada na tlo.

U svakom dvorištu jesen izvodi striptiz.

Kod nas se voda pretvara u pivo.

Snene dame jedva gledaju

i ni zbog čega nam se sviđaju,

a ja sam šećući sam

nabrojao deset neobrijanih dama.

A konji sanjaju brza kola.

Dojadila im je omča.

I polje sanja o čistim i ravnim plahtama snijega.

Tko će nam vidati rane

i tko će ih previjati?

Tko će nam šiti posjekotine?

Sad znam, zima glumi moju udovicu.

Manifest skejtanja

Skejtanje. Ni jedna ulica nije ravna. Proziru se valovi asfalta.

Sve betonske prepreke, zidići, uzdignuća, stube, rukohvati… sredstva su poezije.

Daska unosi život. Kao što se borbeno more primirilo i dozvolilo čovjeku vičnom umijećima da se raduje na njezinim grudima, tako i beton i armatrua čeznu biti pripitomljeni i poljuđeni.

Tužan je govor krajobraza gradova. Laž, ne-apokalipsa. Govore čovjeku samo ono čega nema i čega neće biti.

Ali samo prstohvat poezije skejtanja, otkrije iz dubina svu ljepotu strogih linija.

Ljudska duša na četiri kotača puna je vjere i nade.

To je sveti prkos poezije.