* * *

Okolo grma latice

davno umrlih ruža,

a ti si ostala sama,

tvrdoglava ružice.

Svakodnevno na suncu

pažnju si svraćala,

poljupce iskrenih usana.

Stidjela si se svog crvenila,

i nisi obznanila tijelo svoje.

Sada si zatvorena i blijeda

kao svetica izložena na slavu života.

Moj pogled te ipak tješi

jer umrla si,

a da ni živjela nisi.