Portret

Autor: Probatonček

Igre pisaćom mašinom

Vrijeme zvonaca - Vremja kalakoljčikov

Manifest ruskog barda (po našim mjerilima folk pjevač) Aleksandra Bašlačova. Kao prva po redu na albumu Lučšije pesnji (Najbolje pjesme), uvodi nas, doslovno i simbolično, u cjelinu njegova pjesnikovanja. U njoj se pokazuje stanje duha sovjetske mladeži pri samom kraju postojanja crvenog imperija. Svakodnevica je strogo kontrolirana, zabranjeno je prizivati zvuk zaboravljene slobode. Istinski život koji ključa u toj mladeži, ovaj pjesnik je sabrao i uobličio u pjesmu te je izrazio prodornom glazbom. Ova pjesma je zaziv i vapaj za životnijim životom:

Dugo smo hodili pod žegom i studeni

sve smo podnijeli i ostali postojani.

Žderali smo snijeg sa šibe

i rasli smo zajedno sa zvoncima.

Ako smo plakali, nismo žalili soli.

Ako se veselilo, ni zašećerenog medenjaka.

Zvonari su crnim žuljevima

vadili živac bakrenog zvučnika.

No svakim danom vremena se mijenjaju.

Kupole su izgubile zlata sjaj.

Zvonari svijetom lutaju,

zvona su razbijena i smrvljena.

Zašto hodimo u krug

po svom polju kao ilegalci?

Ako nam nisu izlili zvono,

tada je, znači, vrijeme zvonaca.

Zvoni, zvoni, zvoni pod košuljom srce!

Odjednom se raštrkale vrane.

Ej! izvedi s konjima domoroce

i krenimo na sve četiri strane.

No koliko godina konji nisi potkovani,

ni jedan kotač podmazivan.

Biča nema, a sedla ukradena,

i davno su svi čvorovi razvezani.

A na kiši svi su putevi pod dugom!

Bit će nevolja: dali nam je do smijeha?

Ako ima zvonca pod nebeskim svodom

to znači sve: Zajaši, u galop!

Zaviknimo, zazviždimo, zapucketajmo!

Probit se do kostiju, do vrhunaca.

Ej! braćo, čujete li s jetrama smijeh prijeteći

ruskih zvona?

Uvijek se bojimo psovke s molitvama.

Uvijek se bodrimo iako su nam lopte izbušili.

Pijemo da pjevamo, danonoćno u litrama.

No ne možemo - pjevati smo se odvikli.

Dugo čekamo. Hodili smo zaprljani

zbog toga svi smo bili isti,

a pod kišom pokazali se različiti.

Većina nas smo ljudi dobri i časni.

I daj razbi, dragi moj, Car zvono!

Stigli smo, stigli s gitarama.

Taj big beat, blues i rock n roll

začarali nas prvim udarcima.

I u grudima iskre elektriciteta

kape u snijeg! i grmite glasnije.

Raspojasanost! Slavno poganstvo.

Ja volim vrijeme zvonaca.

* * *

Okolo grma latice

davno umrlih ruža,

a ti si ostala sama,

tvrdoglava ružice.

Svakodnevno na suncu

pažnju si svraćala,

poljupce iskrenih usana.

Stidjela si se svog crvenila,

i nisi obznanila tijelo svoje.

Sada si zatvorena i blijeda

kao svetica izložena na slavu života.

Moj pogled te ipak tješi

jer umrla si,

a da ni živjela nisi.

* * *

Kao da su oblaci pali na zemlju,

takav je teret snijega

koji je kao more prekrio tlo.

I pokazao! tko može proklinjati,

a tko iskopati tunele,

tko će uzeti grudu i baciti u vis, a tko će nestati u utrobi

svoje tamne ćelije.

Nahranila su nebesa zemlju

i zakucala na vrata čovjeka

čije srce uvijek plamti

mirnim licem snjegovića,

i jedva čeka primiti dar neba, 

tu manu,

da nahrani svoje ljudske ruke

toplim snijegom spokoja.