* * *

Ostani, ostani, ostani!

Molio sam te šuteći,

stisnutih usana kraj tebe

sjedio sam

i nisam htio dopustiti

da mi tvoje tijelo,

oblik tvoje ženstvenosti

iščezne.

Pojavljuješ se iz snova

tako blještave dosade

koja se javnicima

žonglerski lopta

i ne dopušta im

uzeti time-out.

Ali,

moje su se oči

navikle na tamu

i u njoj naći svjetlo

jer božanska ljubomora

pravo vidi.

I žudim za tom iskrom,

otiskom u praznini,

ružem na rubu čaše

što su tvoje usne ostavile.

Ja sam čaša

barem to želim biti,

pomalo prazna,

pomalo puna,

krhko providno staklo

koje breme ispraznosti tišti

s jasnom i pitkom željom

koja se neda

od svakoga ispiti.

Moj strah praznine

dar je usnama,

čistom ispunjenju

što se ne može isprati

ni vodom ni deterđentom.

Sljubljeni do kraja,

crveni ružu

na hladnome staklu,

autografu neprocjenjivi

na praznoj glinenoj ploči

pijmo jedno iz drugog.

Ostani, ostani, ostani!