I
Pri
ogromnom emocionalnom previranju, povezanom s umjetničkim stvaralaštvom,
poželjno je da se razgovori o umjetnosti odlikuju najvećom suzdržljivošću. Za
veliku večinu ljudi, umjetničko je djelo sablažnjivo to više ukoliko se po
njemu očituje umjetnikov svjetonazor. Međutim, umjetniku je svjetonazor oruđe i
sredstvo, kao što je čekić u rukama zidara, i ono jedino stvarno jest djelo
samo.
Postojanje je puno veći ponos
umjetniku. On ne želi drugoga raja osim postojanja i kada mu se govori o
stvarnosti on se gorko nasmije jer puno bolje poznaje uvjerljivu stvarnost
umjetnosti. Uobrazilja matematičara, ne suzdržavajući se uvesti u kvadrat
nekakav desetoznačan broj, ispunjava nas nekom vrstom divljenja. No mi odveć
često ispuštamo iz vida da pjesnik pojavu podiže na destoznačnu razinu te da
nas skromna izvanjskost umjetničkog djela često obmanjuje s obzirom na čudovišno
zgusnutu realnost kojom umjetnost ovladava.
Ta
stvarnost u poeziji je riječ kao takva. Sada, naprimjer, izlažem svoju misao po
mogućnosti u točnoj, no nikako u poetskoj formi, u biti govorim u znakovima, a
ne riječima. Gluhonijemi odlično razumiju jedan drugoga i željeznički semafori
u potpunosti izražavaju složeno značenje bez pribjegavanja pomoći riječi. Na
taj način, ako bi se smisao smatrao sadržajem, sve ostalo što se nalazi u
riječi trebalo bi držati za običan mehanički privjesk koji samo otežava brzi prijenos
misli. Polako se rađala ˝riječ kao takva.˝ Postepeno su svi elementi riječi,
jedan za drugim, potjerani u spoznaju formi te se spoznajni smisao, Logos,
sasvim pogrešno i proizvoljno smatra sadržajem. Od te nezaslužene počasti Logos
jednostavno proigra. Logosu samo treba ravnopravnost s drugim elementima
riječi. Futurist, pitajući se o spoznajnom smislu kao o materiji stvaralaštva,
lakomisleno ga baca vodu i u biti je ponovio tešku pogrešku svojih preteča.
Za
akmeiste je spoznajni smisao riječi, Logos, tako predivna forma, kao što je
glazba za simboliste.
I ako
kod futurista riječ kao takva još uvijek hoda na četiri noge, u akmeizmu ona
prije svega zadobiva dostojniji, uspravan položaj i korača u kameno doba svog
postojanja.
II
Snaga
akmeizma nije u oštrici mača dekadenstva. Akmeizam se, za one koji su obuzeti
duhom stvaralaštva, ne odriče malodušno od svog tereta, već ga radnosno nosi
kako bi probudio i izrazio u njemu spavajuće sile arhitekture. Graditelj kaže:
˝Ja gradim, dakle u pravu sam.˝ Svijest nam je naše ispravnosti u poeziji draže
od svega i s prezirom odbacujući igrarije futurista, za koje ne postoji veća slast
kao što je probadanje pletećim iglama tešku
riječ, mi u odnose riječi uvodimo gotiku slično kao što ju je Sebastian Bach
potvrdio u glazbi.
Koji bi
se bezumnik usudio graditi, ako ne vjeruje u postojanje materijala, čije
protivljenje mora pobijediti? Oblutak se kaldrme pod rukama graditelja pretvara
u supstanciju i nije za graditeljstvo rođen onaj za koga zvuk dlijeta koji
razbija kamen nije metafizički dokaz. Vladimir Solovjov je posebno iskusio
proročki užas pred sedam finskih kamena. Nijema ga je blagoglagoljivost granitnog
bloka potreslo kao zlo bajanje. No Tjutčevljev je kamen, koji se ˝s gora
svaljuje, lijega u dolini, survajući se sam od sebe ili bijaše odrinuti
mislećom rukom,˝ jest riječ. Glas materije u tom neočekivanom padanju zvuči kao
razgovijetan govor. Na taj se zov može odgovoriti samo arhitekturom. Akmeisti s
udivljenjem podižu tajanstvenost tjučevskih kamen i postavljaju ga u temelj
svoje građevine.
Kao da
kamen upućuje na neko drugo postojanje. On sam je u sebi otkrio sakrivenu
moguću sposobnost sila, kao što je to kod križastog svoda, sudjelovanja u
radosnom međudjelovanju sebi sličnih.
III
Simbolisti
su bili loši ukućani, oni su voljeli putovati, ali im je bilo loše, ne po sebi,
u spremištu njihovog organizma i u spremištu svijeta koji je pomoću svojih
kategorija izgradio Kant. Kako bi se uspješno izgradio prvi uvjet, iskreni
pijete prema trodimenzionalnom svijetu, treba gledati na njih ne kao na teret i
na nesretnu slučajnost, nego kao na Bogom dani dvorac. U biti, što vi kažete o
nezahvalnom gostu, koji živi na račun gazde, iskorištava njegovo
gostoprimstvom, ali ga zapravo prezire u duši i samo razmišlja o tome kako da
ga nadmudri. Stvarati se može sam u ime tri dimenzije budući da su one uvjeti
svake gradnje. Evo zašto je arhitekt
nužan biti dobrim ukućanom, a zašto su simbolisti bili loši graditelji. Graditi
znači boriti se s prazninom, hipnotizirati prostor. Dobro je koplje gotičkog
zvonika zlo jer je sav njegov smisao probiti nebo, prigovoriti mu da je ono
pusto.
IV
Posebnost
čovjeka čini osobitim, ono se podrazumijeva i uvodi nas prema kudikamo
značajnijem razumijevanju organizma. Ljubav prema organizmu i organizaciji
akmeisti dijele s fiziološki genijalnim srednjevjekovljem. U potjeri za
točnošću, 19. je stoljeće izgubilo tajnu istinske složenosti. Ono što se u 13.
stoljeću pokazivalo kao logički razvoj razumijevanja organizma, naime gotička
katedrala, danas estetski djeluje kao čudovište: Notre Dame je blagdan fiziologije,
njezin dionizijski pir. Ne želimo se zabavljati šetnjom po šumi simbola jer
imamo djevičanskiju, neprohodniju šumu – božanstvenu fiziologiju, beskonačnu
složenost našega tamnoga organizma.
Srednjovjekovje,
razlikujući se svojim feudalnim razumijevanjem čovjeka, osjećalo je i
prepoznalo svakoga za savršeno nezavisnog od njegovih zasluga. Naslov majstora
se davao sa zadovoljstvom i bez nećkanja. Najskromniji obrtnik, najneznatniji službenik
ovladao je tajnom važnosti čvrstog, pobožnog dostojanstva, toliko
karakterističnog za to razdoblje. Da, Europa je prošla kroz labirint istančane
kulture, kada se apstraknto bivstvovanje, ničim uljepšano osobno postojanje,
cijenilo kao podvig. Odatle dolazi aristokratkska intimnost koja povezuje sve
ljude, a koja je tako strana duhu jednakosti i bratstva Velike Revolucije. Nema
jednakosti, nema suradnje, postoji sudjelovanje bića u zavjetu protiv pustoši i
nebića.
Ljubite
postojanje stvari više no sami sebe i svoju bit više no sami sebe, to je jača
zapovijed akmeizma.
V
A=A:
kako prelijepa pjesnička tema. Simbolizam se mučio, davio zakonom
istovjetnosti, a akmeizam ga čini svojim načelom i predlaže ga namjesto
simbolističkog a realibus ad realiora.[1]
Sposobnost čuđenja je stožerna vrlina pjesnika. Ta kako se tada ne čuditi
najplodotvornijem od svih zakona, zakonu istovjetnosti. Tko je prožet čudesnim
divljenjem pred tim zakonom taj je bez sumnje pjesnik. Na taj način, priznajući
suverenitet zakona istovjetnosti, poezija dobiva u doživotan feudalni posjed
sve postojeće bez uvjeta i ograničenja. Logika je carstvo neočekivanog. Logički
misliti znači neprestano se čuditi. Zaljubili smo se u glazbu dokaza. Logička
veza za nas nije pjesmica o životu, već simfonija s orguljama i pjevanjem, tako
teška i nadahnuta da je dirigent prinužden napregnuti sve svoje sposobnosti
kako bi mogao biti podložnim izvršiteljem.
Kako je
uvjerljiva Bachova glazba! Kakva moć dokaza! Dokazivati i dokazivati sve do
kraja: unijeti nešto u umjetnost na vjeru, umjetnika je nedostojno, lako i
dosadno...
Mi ne
letimo, penjemo se toliko na taj toranj, koji sami možemo podići.
VI
Srednjovjekovje
nam je blisko zato što je na visokoj razini ovladalo osjećajem za granice i
ograde. Ono nikada nije miješalo razne planove i prema onostranome se odnosilo
s velikom suzdržanošću. Plemenita mješavina razumnosti i mistike i osjećanja
svijeta kao živog sklada čini nas srodnima s tom epohom i potiče nas da se
nadahnjujemo na snazi djela proizvedenih na romanskoj zemlji oko 1200. godine.
[1] „Od realnog
prema najrealnijem“ parola je postavljenja od Vjačeslava Ivanova u njegovoj
knjizi Po zvijezdama. Filozofski,
estetski i kritički pokušaji, CPB, 1909., 305: ˝Dokazivat ću ispravnost
stava tako da će nam u odgovoru cijeli lanac uzroka drhtati, od alfe do omege
posljedično, da naučimo nositi „lakše i voljnije nemirne okove bića.˝
1912 (1913?) (1914?)
