petak, 15. ožujka 2019.
srijeda, 4. srpnja 2018.
UE(FA)
Članak čiji se smisao lako prenosi i na Svjetsko nogometno prvenstvo uz prigodni Chestertonov citati iz djela "The New Jerusalem":
„Kolikogod stranaca igralo nogomet, još uvijek će se nogomet smatrati engleskom igrom.“
Što
ima nogometni Euro, a što nema Europska Unija? Igru, zajedništvo te jednostavnost, odgovara
Fabrice Hadjadj u švicarskom tjedniku L´Echo
Magazine.
Engleska je odlučila
izaći iz Europske Unije, no nasuprot tome uopće nije željela otići s Eura
2016. U prvom slučaju kojeg nazivamo „Brexit“,
to se odlučilo demokratskim referendumom voljom većine, te je unatoč tome
odluka sporna, a i sam London je prijetio izlaskom. U drugom slučaju, kojeg zovemo
„ispadanje u osmini finala“, to se učinilo silom, neočekivanim uspjehom Islanda.
Međutim, nitko neće ni pomisliti da se usprotivi ispadanju koje se jednodušno prihvaća,
iako ni jedan Englez to nije htio! Eto paradoksa! Kako razumjeti da je sportska
aristokracija uvjerljivija od izravne demokracije? I zašto EU ne uspijeva u čemu
UEFA trijumfira? Zbog čega su toliko suprotstavljena ova dva načina oblikovanja
europskog zajedništva, da je prvo oblikovanje stvar stručnjaka zaodjevenih u
demokrate, a drugo narodno oduševljenje u dresovima nacionalne i seksističke
elite, budući da se radi samo o igračima?
Moglo bi se prigovoriti
kako usporedba nije na mjestu. Europska Unija je itekako ozbiljna stvar rođena
nakon dva Svjetska rata, kako bi se izašlo iz strahota jednog stoljeća francusko-njemačkog
neprijateljstva. Europsko nogometno prvenstvo je zabava, a njegov popularni
karakter, prenesen u politiku, bi skliznuo prema opasnom populizmu, iako je ksenofobija
ovdje odsutna, a imigranti su savršeno integrirani kad igraju u momčadi, dok je
savršeni domorodac ozbiljno kritizirani čim igra loše. Ovdje je prikladno
razlikovati „formalne objekte“, kako kažu dominikanci iz Fribourga. Time se
uopće ne želi reći kako se ne mogu izvesti pouke iz ove usporedbe.
1. Kada su, u vidu
rezultata, nogometna pravila jasna, nasuprot pravilima Bruxellesa koja su
većini nejasna, tada je moguće igrati po fairplayu.
2. Identifikacija s
UEFA-om događa se spontano jer je Europsko prvenstvo zapravo prvenstvo nacija,
iako mi je draže reći domovina.
3. Kod UEFA-e se radi o
igri, o životu, o golovima koji osokoljuju. Kod EU samo svjedočimo odvijanju
nekog nužnog i automatskog procesa globalizacije.
4. Na nogometnim
travnjacima nije zabranjeno prekrižiti se i znamo da, na toj visokoj razini
nogometne igre, napor proizlazi od nogometaša, ali da pobjeda isto tako uvijek
zavisi od volje bogova te da ona ostaje njihovim darom. To je činjenica koju
tehnokrati namjerno zanemaruju.
Može se radovati ili se
može plakati nad Brexitom. No barem postoji ta prednost ponovnog vraćanja igri.
srijeda, 4. listopada 2017.
Perivoj
U gradu vrijeme čeka kao tat.
Bojim se požutjelog lišća
i pitam se hoću li te naći
vedru kao nekad,
kako sjediš na klupi posutoj rosom
umilno gledajući djecu na pohrđalom
vrtuljku
- posrćem od laganog potresa
dok brojim korake nabujalih oblaka;
još malo pa će podne.
Moje šarenice su upile
boju tvoje kože
- dva vrapca će uzletjeti,
ne velikim skokom ni zamahom krila,
već snagom osunčanih srca:
potiho
potajno
srijeda, 27. rujna 2017.
Cicek
Mlečne fasade katedrale
v polnoč se bleščiju:
po
zraku
kmica
gmiže.
Vsehle ruke još z vode zviru:
on
živi
živi.
Čez zvonik ftiči se pozabljeni
nalukavljeju,
zvonima zagonetku popevljeju:
˝Kaj
to navek nekam ide,
a
nigdar nikam ne dojde?˝
Strah me vujti.
Grije me rominjanje autof v daljini.
Oblaki sam kaj se zlomili nisu.
Hleb znutra kak dunja diši.
Znašel sam veru.
˝Zbudi se dečec, veli mi mati,
zora
je
moraš
se stati.˝
ponedjeljak, 18. rujna 2017.
Selve
Tajanstvene mocire
- šuti kamenje zarobljeno šumom
hrasta crnike.
Selve nosi more.
Selve se ne odaje vjetru.
Smilje gori na suncu.
Smilje dozivlje ruku.
Mirišu dubine otoka.
Kamik šapće koracima
preminulih kapetana
- crvenica opijelo
stoljećima podnosi.
Golub u napuštenoj crkvi
Gospe od Karmela
u sjećanje dozivlje duhove
- s kampanela brodovje pjeva.
petak, 18. kolovoza 2017.
Kristovo rame
Z škole z cugom idem dimu. Klate se
vagoni sim pak tam.
Čez oblok dreva se trudno listaju kak
debele knjige.
Nikak se nebrem do kraja nafčiti.
Nikak nebrem šumu v svoju zamku
vloviti.
I kolesa kližu boleče i ne znaju kaj
bu zutra. Torbu sam,
staru tatinu z vojske, skinul z sebe.
Sam sedim.
V kupe je vušel i kraj mene Jezuš si
je sel. Videl je
kak sam nujni. Pospani. ˝Spusti glavu
na moj vajnkuš. Legni si malo.˝ Bil
sam srameći. Do starog
železnog mosta smo došli. Prek Bednje
smo prešli. Svoje duge lasi
sam spustil na njegovo rame. Prek
njegovih grudi sam se
kak dojenče razlejal. ˝Kaj ne vidiš kako
friška voda
živi?˝ Zeleni se korito Bednje. Vrači
se daljina, zvezano vreme
zdalka pozadi. Kraj Bednje idemo, z nami
se pela.
Vurmuhar oslobodil je čase za naprej.
Zdehnutost je odletela
dole pod štreku. Vrnul se v serce
ognjeni dah.
Kolesa mirno govoriju. Ne smetaju
šumu.
V dubravu su zašli, tak stiha moliju.
Ni srne se više ne bojiju.
Jezuš je kraj mene. Ležim. Pred menom
se
nove stranice zlistavaju. ˝Sam počini.
Pošel buš kam trebaš dojti.˝
utorak, 15. kolovoza 2017.
Snijeg je naša baština...
Snijeg je naša baština.
Šuma
je spokojni stražari.
Ne
možeš olako ući u Kraljevu katedralu.
-
grimiz nije nasljedan
on je pozivan.
Snijeg se dočekuje otvorenih ruku.
U
šumu se ulazi poniznim zakorakom.
Srce
mi je razgranato jato lastavica
-
prošarano je nebo olovkom
plavetnilo
izvjesuje bijele zastave.
Snijeg osvaja zemlju.
Šuma
pobjeđuje svijet.
Prostracija
je dovršetak stvaranja
-
suze pahuljama oblaci
a
drveće klikče lahorom.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)





